World soccer news - for the week of February 14th
Cursed Ronaldo on the sidelines again
A well known scene: a tearful Ronaldo is being stretchered off with yet another injury. The partial tendon rupture of the right knee sustained in the league game against Livorno is threatening the Brazilian with another lengthy break. The Italian web site Datasport inquires openly: "Is this the end for Ronie?"
Milan's ace suffered the injury just two minutes after he came on as a substitute. The unlucky 31-year-old striker was transported to an orthopaedic clinic in Milan where he was subjected to magnetic resonance and other examinations. After the surgery urgently scheduled in Paris he is in for another frustrating rehabilitation.
Hopefully not as long as the one between autumn of 1999 and summer of 2001, during which time he played just one game, indeed only a few minutes of it.
English soccer going non-English, fumes Platini
UEFA's president Michel Platini is not amused by the Premier League's plans to play several games per season overseas to boost income from foreign fans.
One of the all-time soccer giants, Platini called the idea "strange and comical."
"It will never be approved by FIFA, the fans and the national FAs. It's ironic. You already have no English coaches and English players. Soon the English clubs will have no English owners and perhaps your clubs will be playing outside of England. It's a joke."
It may look funny to Platini, but the increasingly non-English team owners look set to make some perfectly serious money by delving deeper into the pockets of the legions of their overseas fans as of 2011.
At least a couple of Englishmen are bound to profit from the idea, notably its creator, the English Premier League (EPL) Chief Executive, Richard Scudamore. Although the home-based fans and the media have been less than friendly towards Scudamore's scheme, the man claims to have garnered support from the current 20 clubs in the Premier League.
"We're confident that we had the support of the 20 clubs and we still have the support of the 20 clubs," says Scudamore. What isn't entirely clear is whether the support will be there after the clubs have listened to what the fans have to say on the matter.
Explosion of attendances in Bundesliga
Soccer is nowhere as popular as in Germany. The Premier League may be the strongest playerwise, but the average attendance in the Bundesliga has grown yet again from last season's 38,191 to 38,529 in the first half of the current season. The 306 games of the first part were attended by 5,894,000 spectators, which is a 3.75% increase on the previous season.
The 2nd Bundesliga is growing at an even higher rate: each game is watched by 17,693 fans, 10.83% more than last season.
The reasons may include new and comfortable stadia, an exciting and uncertain competition and the high population figures: Germany has over 80 million inhabitants. By the way, the average ticket price is an acceptable 21 euros, 35% of what a ticket costs in the Premier League!
Italy has also registered a growth. After last season's dismal average of 19,181, the return of Juventus, Napoli and Genoa has prompted the attendance to rise to an average of 22,504.
Top five leagues
Country Average
1. Germany 38,529
2. England 34,400
3. Spain 28,700
4. Italy 22,504
5. France 21,800
Pelé suggests free kicks without the wall
The greatest player of all time, the Brazilian Pelé, plans to revolutionize the game of soccer by suggesting to FIFA an essential rule change: no wall for the free kicks! Pelé conveyed the idea to FIFA on the occasion of the last Executive Committee meeting in Zurich. There are two versions of the modification: removal of the wall for all free kicks or only if the foul was committed by the last defender outside of the penalty area.
"The new rule would enable a harsher punishment for the offender. If there is a wall in place, the attacking side practically loses the advantage. Should FIFA accept my proposal, the number of fouls will drop and the most talented players will find it easier to score," says The King.
Perhaps the real thing would be to enable the shooter to choose whether the rivals should place the wall or not, since some players are specialized for hitting the ball just right so that it bypasses or crosses the wall on the way to the net.
Real Madrid's lucky 13th
Although Real Madrid's eight point advantage over Barcelona gained last weekend is what really matters, Real's fans celebrated the spectacular 7-0 win over Valladolid.
That was the 13th 7-0 win for the Madrid team in the Spanish championship, exactly six years after a similar win over Las Palmas when Fernando Morientes scored five goals. But, that season the title went to Valencia, not Madrid.
Valladolid conceded seven goals to Real Madrid in the autumn of 2003, with three goals by Raúl, who is particularly inspired against Madrid's Castillian neighbours. With his two goals last Sunday, Raúl's tally against this team has risen to 14. Incidentally, the scoreline equalled Valladolid's worst defeat ever, suffered 50 years ago against Atlético.
Johan Cruyff advises Barca against Mourinho
A faction within Barcelona's board advocates hiring José Mourinho as early as next July. The current coach Frank Rijkaard is not immediately threatened by dismissal since his team is still present on all three fronts, but he is aware that the vice-chairman Ferrán Soriano is lobbying in favour of Mourinho. Soriano appreciates his coaching methods, leadership and familiarity with Barcelona from the time when he worked as Bobby Robson's and Louis van Gaal's assistant.
However, Barca's former player and coach Johan Cruyff is said to be putting the brakes on Mourinho's arrival. According to the Spanish press, the influential Dutchman has advised the chairman Joan Laporta not to sign Mourinho on grounds that his coaching style is not compatible with Barca's cheerful and offensive play. Another reason could be the desire to protect fellow countryman Rijkaard.
Mourinho (44) has been a free agent since he parted ways with Chelsea last September.
Copyright Soccerphile and Ozren Podnar
Bet with Bet 365
World Soccer News
Soccer betting tips
Soccer Books & DVDs
Tags
Soccer News soccer football Barcelona Ronaldo Betting
|
|---|
Showing posts with label Real Madrid. Show all posts
Showing posts with label Real Madrid. Show all posts
Wednesday, February 13, 2008
Sunday, November 25, 2007
No rush for England's poisoned chalice
"There are not many candidates because it looks a bit like a crocodile that opens the mouth and says: 'Jump into that.' Once he's in there, he's eaten. And once you have eaten four, five says: 'No, maybe I don't jump in there.'"
So went the words of Arsene Wenger, the best coach working in England at present.
In the old days, before the savaging of Bobby Robson and Graham Taylor by the tabloids and the realization that the real money and chances of success were to be found in the Premier League and not the international game, the nation’s best coach would have leapt at the chance of managing England.
Not any more. In the aftermath of Steve McClaren’s quick exit from Soho Square, the candidates for the top job have been scurrying into the shadows. Like schoolkids desperate for the teacher not to pick them to answer a tricky question, the candidates are doing their best to look at their shoes instead.
Aston Villa coach Martin O’Neill could probably have signed a contract the day after the Croatia fiasco had he wanted to, but yesterday appeared to shut the door. “It’s gone for me. It’s absolutely gone,” he said.
Reading’s Steve Coppell would appear to be the best English candidate working in the Premier League, but also realises his nationality counts against him this time.
So went the words of Arsene Wenger, the best coach working in England at present.
In the old days, before the savaging of Bobby Robson and Graham Taylor by the tabloids and the realization that the real money and chances of success were to be found in the Premier League and not the international game, the nation’s best coach would have leapt at the chance of managing England.
Not any more. In the aftermath of Steve McClaren’s quick exit from Soho Square, the candidates for the top job have been scurrying into the shadows. Like schoolkids desperate for the teacher not to pick them to answer a tricky question, the candidates are doing their best to look at their shoes instead.
Aston Villa coach Martin O’Neill could probably have signed a contract the day after the Croatia fiasco had he wanted to, but yesterday appeared to shut the door. “It’s gone for me. It’s absolutely gone,” he said.
Reading’s Steve Coppell would appear to be the best English candidate working in the Premier League, but also realises his nationality counts against him this time.
If the next leader of the Three Lions must be English, the options are fast disappearing beyond Coppell. Alan Curbishley now says he is no longer interested, Harry Redknapp’s colourful reputation surely precludes him and the FA are unlikely to go crawling back to the doors of two men they have previously fired – Glenn Hoddle and Terry Venables.
Almost certainly, the FA will pick another foreigner, following the appointment of Sven-Goran Eriksson in 2001.
Jurgen Klinsmann is believed to be interested and would have little trouble adapting once again to London. Indeed, ‘Klinsi’’s articulate and popular persona would probably pull the fans and media onside from the start, in a way few recent England coaches have succeeding in doing.
But the German legend still lives in Santa Barbara, California, which entails a day’s commuting and eight hours’ jet lag to reach England. His refusal to accept the USA job is still clouded in mystery and a flood of criticism will be inevitable as soon as results get sticky with England. The risk that it could all end in tears just looks too great for FA chief executive Brian Barwick to approach him in the first place.
Fabio Capello is the only man to so far declare his candidacy. The 61 year-old has long had an eye on English football, perhaps since scoring for Italy at Wembley in 1973, and had expressed an interest in replacing Alex Ferguson at Old Trafford back in 2002.
Capello has fallen out with a number of high-profile players over the years, including David Beckham, Alessandro Del Piero and Ronaldo, but boasts a stunning coaching CV including seven Serie A shields (four with Milan, two with Juventus and one with Roma) and two La Liga titles with Real Madrid.
Milan’s unforgettable 4-0 demolition of Barcelona in the 1994 Champions League Final in Athens remains perhaps the apex of Capello’s coaching history.
The other big name still in the frame is Jose Mourinho. The recently-departed Chelsea coach is surely a little tempted, or else he would have publicly ruled himself out this week.
Instead, the mercurial Portuguese is playing a game of brinkmanship, aware that vacancies may pop up before the end of the year at Barcelona, Juventus and Real Madrid.
While Mourinho’s family allegedly are keen to resume their London life, one cannot help but wonder how coaching a discredited national team without competitive fixtures for another year can compare to leading one of the European club heavyweights.
It is hard to see how maverick personalities like Mourinho could enjoy the amount of down time this position entails, when a man of his calibre could surely walk into one of the top jobs on the continent over the next few months and before long cross swords again with the best in the UEFA Champions League.
A team booed off by its own fans as it lost embarassingly on a bleak and rainy winter’s night was no advert for the manager’s job.
And perhaps all speculation on on this issue is pointless as the fault lines in English football run too deep for any magician to swan in and wave a magic wand in the first place.
In the 1970s and ‘80s, the outstanding English club coach, Brian Clough, winner of two European Cups, longed to be picked as England manager.
But in 2007, for coaches of real talent from whatever country, the chance of supping nectar at the helm of a top European club outshines the poisoned chalice of the England manager’s job by some distance.
Can you blame them for avoiding the telephone after all they have seen recently?
Almost certainly, the FA will pick another foreigner, following the appointment of Sven-Goran Eriksson in 2001.
Jurgen Klinsmann is believed to be interested and would have little trouble adapting once again to London. Indeed, ‘Klinsi’’s articulate and popular persona would probably pull the fans and media onside from the start, in a way few recent England coaches have succeeding in doing.
But the German legend still lives in Santa Barbara, California, which entails a day’s commuting and eight hours’ jet lag to reach England. His refusal to accept the USA job is still clouded in mystery and a flood of criticism will be inevitable as soon as results get sticky with England. The risk that it could all end in tears just looks too great for FA chief executive Brian Barwick to approach him in the first place.
Fabio Capello is the only man to so far declare his candidacy. The 61 year-old has long had an eye on English football, perhaps since scoring for Italy at Wembley in 1973, and had expressed an interest in replacing Alex Ferguson at Old Trafford back in 2002.
Capello has fallen out with a number of high-profile players over the years, including David Beckham, Alessandro Del Piero and Ronaldo, but boasts a stunning coaching CV including seven Serie A shields (four with Milan, two with Juventus and one with Roma) and two La Liga titles with Real Madrid.
Milan’s unforgettable 4-0 demolition of Barcelona in the 1994 Champions League Final in Athens remains perhaps the apex of Capello’s coaching history.
The other big name still in the frame is Jose Mourinho. The recently-departed Chelsea coach is surely a little tempted, or else he would have publicly ruled himself out this week.
Instead, the mercurial Portuguese is playing a game of brinkmanship, aware that vacancies may pop up before the end of the year at Barcelona, Juventus and Real Madrid.
While Mourinho’s family allegedly are keen to resume their London life, one cannot help but wonder how coaching a discredited national team without competitive fixtures for another year can compare to leading one of the European club heavyweights.
It is hard to see how maverick personalities like Mourinho could enjoy the amount of down time this position entails, when a man of his calibre could surely walk into one of the top jobs on the continent over the next few months and before long cross swords again with the best in the UEFA Champions League.
A team booed off by its own fans as it lost embarassingly on a bleak and rainy winter’s night was no advert for the manager’s job.
And perhaps all speculation on on this issue is pointless as the fault lines in English football run too deep for any magician to swan in and wave a magic wand in the first place.
In the 1970s and ‘80s, the outstanding English club coach, Brian Clough, winner of two European Cups, longed to be picked as England manager.
But in 2007, for coaches of real talent from whatever country, the chance of supping nectar at the helm of a top European club outshines the poisoned chalice of the England manager’s job by some distance.
Can you blame them for avoiding the telephone after all they have seen recently?
The top job has now become “the impossible job”, as a previous victim Graham Taylor memorably noted, adding that his advice to any future encumbent of the cursed throne would be this:
“Win every game!”
(c) Sean O'Conor & Soccerphile
Monday, November 5, 2007
World Soccer News
World Soccer News for the week of November 6th
Casillas considers Golden Ball “manipulated”
Real Madrid's keeper Iker Casillas does not believe that the European Golden Ball, awarded by France Football magazine, is a real reflection of a player's qualities.
"I have teammates who deserved to win it, but have never received it. For instance, Raul. On the other hand, it was awarded to some who does't deserve it. All of this seem to me a bit manipulated," said Casillas.
"Such awards are not objective and there are too many details which suggest that the players are not treated fairly. Personally, it would not mean much to me", said the international goalkeeper.
This year the award will be declared on December 2nd.
New case of corruption shakes Paraguayan soccer
The third corruption scandal in two weeks has pushed into turmoil the soccer scene in Paraguay, one of the leading South American nations in the sport.
Gregor Aguayo, Tacuary's defender, reported to the police an individual's attempt to bribe him on the eve of a game with relegation-threatened Guarani.
Police then arrested Marcelino Mendoza handing a 1000 dollars bribe in local currency to the player, after filming the scene.
"He told me he was giving me the money because Guarani was in need of points," said Aguayo to the police. The same intermediary was denounced by Tacuary's goalkeeper Victor Centurión, who was purportedly offered 1800 dollars.
Mendoza claims he worked independently, but there is evidence to suggest someone from the club was behind his actions.
British minister attacks "obscene" soccer salaries
Gerry Sutcliffe, the British Sports Minister, angrily criticized what he sees as an obscene rise of wages in the Premier League.
"Good luck to John Terry, but I think it is obscene to be on £150,000 a week. I understand that a footballer’s career is limited in time, but people in the street cannot understand salaries like that. Chelsea are £250 million in the red and they may be able to cope with that, but it's not the real world – £250 million in the red is not sustainable," said Sutcliffe.
However, Chelsea kindly pointed out that they were "only" £80 million in the red and that Terry's weekly wage amounted to no more than £130,000.
The Premier League is the soccer competition that has experienced the greatest growth over the last couple of years, particularly due to an enormous interest for tv rights and merchandise in Asia.
Bernd Schuster accused ref of nationalism
After his team lost at Sevilla by 2-0, Real Madrid's coach Bernd Schuster suggested that the referee Alvarez Izquierdo was to blame for the defeat, indicating that his Catalan nationality could have something to do with his refereeing.
"Where does the referee come from? He is Catalonian. One need not say anything else", said the German, while Madrid daily Marca gave ref a rating of two on a scale from one to ten.
Catalonia is, of course, where Real's archrivals Barcelona come from.
The Catalonian referees' organization immediately protested and called for sanctions against Schuster.
Izquierdo failed to award two penalties in Real's favour but also forgave Diarra a red card for elbowing an opponent.
Drogba's life on film
A biographical movie on Ivorian superstar Didier Drogba premierred in Paris this Monday depicting the player's life in his wartorn homeland, moving to France at the age of five and a hard-fought rise through professional soccer from the fifth-level Levalloise.
The film, directed by Cedric Derguson, also speaks about Drogba's attempts to reconcile the warring sides in the Ivory Coast, both of which idolize him.
Among the characters featured in the film are Drogba's former coach at Chelsea, José Mourinho, who occupies a prominent place.
"If I go to war and I could choose one person to go with me, I would choose Didier, because I know I would be with a fantastic man," said Mourinho of the player he brought from Marseille in 2004.
Dinamo Zagreb's amazing record: 34 wins in 35 games!
Croatian champions Dinamo Zagreb have registered an amazing achievement: since Branko Ivankovic took over as coach exactly one year ago, the team from the Croatian capital have won 34 of their 35 league matches, having lost just once, to Varteks in Varazdin by 3-4 (incidentally, to a goal in added time).
During the past 12 months Dinamo have scored exactly 100 goals in the league, having conceded just 24.
In the current season, last season's double winners have registered 14 wins in 15 games, which is the best-ever start to the championship season. The second best score also belongs to Dinamo: 13 wins in 15 matches achieved in the 1996/97 season.
Confusion in Brazil: who are the first five-time champions?
The Brazilian soccer association (CBF) is preparing to award new League champions Sao Paulo a honorary trophy for the first team to have won the Brasileirao competition on five occasions. However, Flamengo of Rio have called on Sao Paulo to refuse the trophy, claiming that they had won their fifth title back in 1992.
The confusion arose from Flamengo's controversial 1987 title, which the CBF does not recognize as that season's championship was organized by a group of the 13 biggest clubs attempting to secede from the CBF.
Among the players starring for Flamengo was Zico, who has been furious at the CBF's posture ever since.
"The claim that Sao Paulo is the first club with five titles is a sheer comedy. We won that 1987 title fair and square. As far as I can remember, Sao Paulo took part in that championship as well," said the legendary ex-international, today Fenerbahce's coach.
"We cannot accept Flamengo's proposal since we rule ourselves exclusively by the CBF's decisions," replied Sao Paulo's director, Mauro Aurélio Cunha.
It is no doubt ironic that Sao Paulo now fail to recognize the outcome of that championship since it was them who were the founders of the runaway "Club 13" that organized the controversial competition. Incidentally, the CBF recognizes Sport Recife as the 1987 champs.
Seven Boavista's players on auction!
The Portuguese tax authorities have put seven Boavista's players on public auction in order to collect the club's tax debt. In spite of opposition from the players' union, the interested parties will be able to purchase seven players, each estimated by experts at 140 – 580,000 euros plus VAT. They are Marquinho, Hugo Monteiro, Nuno Pinto, Ricardo Silva, Essame, Gilberto and Mario Silva.
The tax collectors have invited potential buyers to mail their bids in a sealed envelope by December 10th, when the highest bidders will be announced. A player, naturally, may refuse a transfer, but since Boavista's account is blocked they cannot expect to be paid by their current club in the near future.
Copyright Ozren Podnar / Soccerphile
Bet with Bet 365
World Soccer News
Soccer betting tips
Soccer Books & DVDs
Tags
Soccer News soccer football J-League K-League Betting
Casillas considers Golden Ball “manipulated”
Real Madrid's keeper Iker Casillas does not believe that the European Golden Ball, awarded by France Football magazine, is a real reflection of a player's qualities.
"I have teammates who deserved to win it, but have never received it. For instance, Raul. On the other hand, it was awarded to some who does't deserve it. All of this seem to me a bit manipulated," said Casillas.
"Such awards are not objective and there are too many details which suggest that the players are not treated fairly. Personally, it would not mean much to me", said the international goalkeeper.
This year the award will be declared on December 2nd.
New case of corruption shakes Paraguayan soccer
The third corruption scandal in two weeks has pushed into turmoil the soccer scene in Paraguay, one of the leading South American nations in the sport.
Gregor Aguayo, Tacuary's defender, reported to the police an individual's attempt to bribe him on the eve of a game with relegation-threatened Guarani.
Police then arrested Marcelino Mendoza handing a 1000 dollars bribe in local currency to the player, after filming the scene.
"He told me he was giving me the money because Guarani was in need of points," said Aguayo to the police. The same intermediary was denounced by Tacuary's goalkeeper Victor Centurión, who was purportedly offered 1800 dollars.
Mendoza claims he worked independently, but there is evidence to suggest someone from the club was behind his actions.
British minister attacks "obscene" soccer salaries
Gerry Sutcliffe, the British Sports Minister, angrily criticized what he sees as an obscene rise of wages in the Premier League.
"Good luck to John Terry, but I think it is obscene to be on £150,000 a week. I understand that a footballer’s career is limited in time, but people in the street cannot understand salaries like that. Chelsea are £250 million in the red and they may be able to cope with that, but it's not the real world – £250 million in the red is not sustainable," said Sutcliffe.
However, Chelsea kindly pointed out that they were "only" £80 million in the red and that Terry's weekly wage amounted to no more than £130,000.
The Premier League is the soccer competition that has experienced the greatest growth over the last couple of years, particularly due to an enormous interest for tv rights and merchandise in Asia.
Bernd Schuster accused ref of nationalism
After his team lost at Sevilla by 2-0, Real Madrid's coach Bernd Schuster suggested that the referee Alvarez Izquierdo was to blame for the defeat, indicating that his Catalan nationality could have something to do with his refereeing.
"Where does the referee come from? He is Catalonian. One need not say anything else", said the German, while Madrid daily Marca gave ref a rating of two on a scale from one to ten.
Catalonia is, of course, where Real's archrivals Barcelona come from.
The Catalonian referees' organization immediately protested and called for sanctions against Schuster.
Izquierdo failed to award two penalties in Real's favour but also forgave Diarra a red card for elbowing an opponent.
Drogba's life on film
A biographical movie on Ivorian superstar Didier Drogba premierred in Paris this Monday depicting the player's life in his wartorn homeland, moving to France at the age of five and a hard-fought rise through professional soccer from the fifth-level Levalloise.
The film, directed by Cedric Derguson, also speaks about Drogba's attempts to reconcile the warring sides in the Ivory Coast, both of which idolize him.
Among the characters featured in the film are Drogba's former coach at Chelsea, José Mourinho, who occupies a prominent place.
"If I go to war and I could choose one person to go with me, I would choose Didier, because I know I would be with a fantastic man," said Mourinho of the player he brought from Marseille in 2004.
Dinamo Zagreb's amazing record: 34 wins in 35 games!
Croatian champions Dinamo Zagreb have registered an amazing achievement: since Branko Ivankovic took over as coach exactly one year ago, the team from the Croatian capital have won 34 of their 35 league matches, having lost just once, to Varteks in Varazdin by 3-4 (incidentally, to a goal in added time).
During the past 12 months Dinamo have scored exactly 100 goals in the league, having conceded just 24.
In the current season, last season's double winners have registered 14 wins in 15 games, which is the best-ever start to the championship season. The second best score also belongs to Dinamo: 13 wins in 15 matches achieved in the 1996/97 season.
Confusion in Brazil: who are the first five-time champions?
The Brazilian soccer association (CBF) is preparing to award new League champions Sao Paulo a honorary trophy for the first team to have won the Brasileirao competition on five occasions. However, Flamengo of Rio have called on Sao Paulo to refuse the trophy, claiming that they had won their fifth title back in 1992.
The confusion arose from Flamengo's controversial 1987 title, which the CBF does not recognize as that season's championship was organized by a group of the 13 biggest clubs attempting to secede from the CBF.
Among the players starring for Flamengo was Zico, who has been furious at the CBF's posture ever since.
"The claim that Sao Paulo is the first club with five titles is a sheer comedy. We won that 1987 title fair and square. As far as I can remember, Sao Paulo took part in that championship as well," said the legendary ex-international, today Fenerbahce's coach.
"We cannot accept Flamengo's proposal since we rule ourselves exclusively by the CBF's decisions," replied Sao Paulo's director, Mauro Aurélio Cunha.
It is no doubt ironic that Sao Paulo now fail to recognize the outcome of that championship since it was them who were the founders of the runaway "Club 13" that organized the controversial competition. Incidentally, the CBF recognizes Sport Recife as the 1987 champs.
Seven Boavista's players on auction!
The Portuguese tax authorities have put seven Boavista's players on public auction in order to collect the club's tax debt. In spite of opposition from the players' union, the interested parties will be able to purchase seven players, each estimated by experts at 140 – 580,000 euros plus VAT. They are Marquinho, Hugo Monteiro, Nuno Pinto, Ricardo Silva, Essame, Gilberto and Mario Silva.
The tax collectors have invited potential buyers to mail their bids in a sealed envelope by December 10th, when the highest bidders will be announced. A player, naturally, may refuse a transfer, but since Boavista's account is blocked they cannot expect to be paid by their current club in the near future.
Copyright Ozren Podnar / Soccerphile
Bet with Bet 365
World Soccer News
Soccer betting tips
Soccer Books & DVDs
Tags
Soccer News soccer football J-League K-League Betting
Tuesday, October 23, 2007
World Soccer News
World Soccers News for the week of October 24
Lehmann "humiliated" by Wenger
Arsenal's goalkeeper Jens Lehmann said he felt humiliated by being left out of the team in the past weeks and warned the coach Arsene Wenger that his patience had limits. The veteran goalkeeper has not played after committing a blunder against Blackburn on August 19th.
"I have taken all of this as a humiliation," said Lehmann to pay tv Premiere. "But I believe no player should be humiliated for a long time".
The beneficiary of Lehmann's situation has been the Spaniard Manuel Almunia, the first choice keeper ever since, with Lukasz Fabianski of Poland on the bench.
Sill, Lehmann has maintained his number one spot in the German squad, although the coach Joachim Löw has commented that the keeper should soon be back in action with his club if he wanted to keep his place in the national team.
"I am convinced I'll play soon. Almunia has not shown he can win games yet. I cannot recall him or Fabianski having won titles," added Lehmann, Oliver Kahn's successor at last year's World Cup in Germany.
Nagoya offers Stojkovic the coaching job
The recently resigned Red Star chairman, Dragan Stojkovic, could take over as coach at his old club, Nagoya Grampus8, where he played for eight seasons in the J-League.
"We have offered Stojkovic a coaching spot and we are expecting his reply. We see him exclusively as a coach, while we have not considered him as a possible director," said Nagoya's chairman Yoshihiro Fukunishi.
The former international and president of the Serb FA has accepted a role in Nagoya, but has not confirmed which position he will hold.
Recently he was quoted as saying by a German newspaper that he had quit Red Star because of "mafiosi" involved in the Serb soccer. Subsequently, Stojkovic denied ever using that exact phrase.
Sao Paulo close to Brazilian title
By beating Cruzeiro 1-0 with a goal from Jorge Wagner at their Morumbi Stadium, Sao Paulo have come extremely close to their second consecutive Brazilian league title. The triple world champions have a 13 points advantage over Palmeiras, while Cruzeiro have slipped to third, a further point adrift with only six rounds to go. Sao Paulo's coach Muricy Ramalho still warns his players and coach about relaxing.
"We must not suffer the fate of McLaren and Hamilton, overtaken by Ferrari and Kimi Räikkönen in the last race," said the wise coach.
Rogério Ceni in Guinness Book of Records
Sao Paulo's goalkeeper Rogério Ceni has found himself in the new edition of the Guinness Book of Records for 2008 as the top scoring goalkeeper in history, succeeding the Paraguayan José Luis Chilavert.
Curiously, the book prints ten month old statistical data, according to which Ceni scored just 66 goals. Although that figure also warrants Ceni the record, in the meantime the 34-year old goalkeeper has scored another ten goals.
"At least this guarantees my spot in next year's edition of Guinness," said Ceni, who scored 45 goals from free kicks and 31 from the penalty spot.
Drogba silences rumours over leaving Chelsea
Chelsea's forward Didier Drogba has denied the veracity of rumours which say he may be close to joining Juventus.
"If you are not happy somewhere, you cannot give a hundred percent. But, I am giving my one hundred percent because I'm feeling well here. I adore the fans. I believe they have shown me their respect and this is very important," the Ivorian told BBC Radio.
Drogba confirmed he was in permanent contact with his former boss, José Mourinho, and explained why he missed him.
"He was the one who brought me to England, the best league in the world. He was always behind me protecting me. (...) But, I am a Chelsea player and I'll stand by my current coach as well as by my teammates and the club."
The big African joined Chelsea from Marseille in 2004 on Mourinho's insistence.
Robinho: party, music and sex
Brazilian international Robinho is said to have organized a glamourous party in Rio de Janeiro to celebrate his masterful display against Ecuador during the World Cup 2010 qualifiers. According to the O Globo daily, Robinho, Ronaldinho and a couple of their teammates had a good time in a leading Rio disco after the 5-0 drubbing of Ecuador. Robinho supposedly covered all the expenses, including drink, music, women and 40 condoms which he shared among the guests.
Later Real's player claimed he was just an innocent participant, not the party organizer.
"It was a friend's party of which I was merely a reserved guest. I remind everyone I am soon to be married with my girlfriend, who is five months pregnant," said Robinho who was late in his return to Madrid and hence sidelined for the Espanyol game which Real duly lost 2-1 in Barcelona.
Alex Aguinaga says farewell with "tears from heaven"
One of the greatest players in Ecuador's history, Alex Dario Aguinaga, ended his playing career in an exhibition game in the country's capital Quito.
Throughout the match it was raining, which the local reporters described as "heavenly sorrow" over this popular midfielder's departure. Aguinaga featured for Ecuador in eight South American Championships and the first World Cup this country ever played in Japan and Korea 2002.
Aged 39, Aguinaga will join the board of directors of Necaxa of Mexico City, where he spent most of his career.
Bet with Bet 365
World Soccer News
Soccer betting tips
Soccer Books & DVDs
Tags
Soccer News soccer football J-League K-League Betting
Lehmann "humiliated" by Wenger
Arsenal's goalkeeper Jens Lehmann said he felt humiliated by being left out of the team in the past weeks and warned the coach Arsene Wenger that his patience had limits. The veteran goalkeeper has not played after committing a blunder against Blackburn on August 19th.
"I have taken all of this as a humiliation," said Lehmann to pay tv Premiere. "But I believe no player should be humiliated for a long time".
The beneficiary of Lehmann's situation has been the Spaniard Manuel Almunia, the first choice keeper ever since, with Lukasz Fabianski of Poland on the bench.
Sill, Lehmann has maintained his number one spot in the German squad, although the coach Joachim Löw has commented that the keeper should soon be back in action with his club if he wanted to keep his place in the national team.
"I am convinced I'll play soon. Almunia has not shown he can win games yet. I cannot recall him or Fabianski having won titles," added Lehmann, Oliver Kahn's successor at last year's World Cup in Germany.
Nagoya offers Stojkovic the coaching job
The recently resigned Red Star chairman, Dragan Stojkovic, could take over as coach at his old club, Nagoya Grampus8, where he played for eight seasons in the J-League.
"We have offered Stojkovic a coaching spot and we are expecting his reply. We see him exclusively as a coach, while we have not considered him as a possible director," said Nagoya's chairman Yoshihiro Fukunishi.
The former international and president of the Serb FA has accepted a role in Nagoya, but has not confirmed which position he will hold.
Recently he was quoted as saying by a German newspaper that he had quit Red Star because of "mafiosi" involved in the Serb soccer. Subsequently, Stojkovic denied ever using that exact phrase.
Sao Paulo close to Brazilian title
By beating Cruzeiro 1-0 with a goal from Jorge Wagner at their Morumbi Stadium, Sao Paulo have come extremely close to their second consecutive Brazilian league title. The triple world champions have a 13 points advantage over Palmeiras, while Cruzeiro have slipped to third, a further point adrift with only six rounds to go. Sao Paulo's coach Muricy Ramalho still warns his players and coach about relaxing.
"We must not suffer the fate of McLaren and Hamilton, overtaken by Ferrari and Kimi Räikkönen in the last race," said the wise coach.
Rogério Ceni in Guinness Book of Records
Sao Paulo's goalkeeper Rogério Ceni has found himself in the new edition of the Guinness Book of Records for 2008 as the top scoring goalkeeper in history, succeeding the Paraguayan José Luis Chilavert.
Curiously, the book prints ten month old statistical data, according to which Ceni scored just 66 goals. Although that figure also warrants Ceni the record, in the meantime the 34-year old goalkeeper has scored another ten goals.
"At least this guarantees my spot in next year's edition of Guinness," said Ceni, who scored 45 goals from free kicks and 31 from the penalty spot.
Drogba silences rumours over leaving Chelsea
Chelsea's forward Didier Drogba has denied the veracity of rumours which say he may be close to joining Juventus.
"If you are not happy somewhere, you cannot give a hundred percent. But, I am giving my one hundred percent because I'm feeling well here. I adore the fans. I believe they have shown me their respect and this is very important," the Ivorian told BBC Radio.
Drogba confirmed he was in permanent contact with his former boss, José Mourinho, and explained why he missed him.
"He was the one who brought me to England, the best league in the world. He was always behind me protecting me. (...) But, I am a Chelsea player and I'll stand by my current coach as well as by my teammates and the club."
The big African joined Chelsea from Marseille in 2004 on Mourinho's insistence.
Robinho: party, music and sex
Brazilian international Robinho is said to have organized a glamourous party in Rio de Janeiro to celebrate his masterful display against Ecuador during the World Cup 2010 qualifiers. According to the O Globo daily, Robinho, Ronaldinho and a couple of their teammates had a good time in a leading Rio disco after the 5-0 drubbing of Ecuador. Robinho supposedly covered all the expenses, including drink, music, women and 40 condoms which he shared among the guests.
Later Real's player claimed he was just an innocent participant, not the party organizer.
"It was a friend's party of which I was merely a reserved guest. I remind everyone I am soon to be married with my girlfriend, who is five months pregnant," said Robinho who was late in his return to Madrid and hence sidelined for the Espanyol game which Real duly lost 2-1 in Barcelona.
Alex Aguinaga says farewell with "tears from heaven"
One of the greatest players in Ecuador's history, Alex Dario Aguinaga, ended his playing career in an exhibition game in the country's capital Quito.
Throughout the match it was raining, which the local reporters described as "heavenly sorrow" over this popular midfielder's departure. Aguinaga featured for Ecuador in eight South American Championships and the first World Cup this country ever played in Japan and Korea 2002.
Aged 39, Aguinaga will join the board of directors of Necaxa of Mexico City, where he spent most of his career.
Bet with Bet 365
World Soccer News
Soccer betting tips
Soccer Books & DVDs
Tags
Soccer News soccer football J-League K-League Betting
Thursday, October 11, 2007
Bernd Schuster - Coach Profile
Bernd Schuster, novi Realov trener
Plavi anđeo - s rogovima
Novi trener Real Madrida volio je šokirati. Činio je to često, u pozitivnom ili negativnom smislu, a prvi puta na Europskom prvenstvu 1980. u Italiji, kad je s 20 godina vrhunski dirigirao njemačkom igrom. Njegova je reprezentacija osvojila zlato nadjačavši Belgiju u finalu, on Srebrnu loptu France Footballa i transfer iz Kolna u Barcelonu, u kojoj je smjesta postao superstar.
Međutim, stvari se nisu odvijale normalno, jer je u španjolskoj ligi djelovao Andoni Goikoetxea, stoper Athletica iz Bilbaa. U vrijeme kad se gruba igra tolerirala, Bask mu je potrgao ligamente koljena i odvojio ga od terena na šest mjeseci. Godinu kasnije, isti je igrač startom s leđa na sredini terena slomio gležanj Schusterovom suigraču Diegu Maradoni, no Maradona se oporavio u kraćem razdoblju – za samo tri mjeseca.
Schuster je propustio finale Kupa kupova 1982. protiv Standarda, ali se vratio u izvrsnu formu i 1983. doveo Barcu do Kraljevog i Ligaškog kupa..
U Njemačkoj su ga zvali Plavi anđeo, no obožavanje je popustilo kad je ovaj 1984. objavio da napušta reprezentaciju jer ga nisu dostojno tretirali (osobito mu je trn u oku bio iskusni Uli Stielike).
Krivnju su mediji pripisali Berndovoj sedam godina starijoj supruzi, plavuši Gaby, koja ga je navodno nahuškala da odustane od repke. Tako je Schusteru završnica Eura 1980. ostala jedini reprezentativni turnir na kojemu je nastupio.
Šok: iz Barcelone u Real!
Schuster se posvetio klubu i odigrao veličanstvenu sezonu 1984/85, u kojoj je Barcelona nakon 11 godina osvojila španjolsko prvenstvo sa 17 bodova prednosti nad Realom. Te je godine još jednom primio priznanje u vidu Srebrne lopte France Footballa, iza nedostižnog Michela Platinija.
Iduće je godine zbog ozljede igrao nešto manje, ali jednako kvalitetno, dok nije zabrljao u finalu Kupa prvaka u Sevilli protiv Steaue. Kad ga je trener Terry Venables u 85. minuti zamijenio kod rezultata 0:0, Nijemac se otuširao, obukao i odvezao u hotel. Jedva ga je zanimala sudbina momčadi, koja je nakon 120 minuta izgubila na jedanaesterce ne zabivši nijedan gol s bijele točke.
Iako očito nije bio kriv za poraz, bio je proglašen žrtvenim janjetom i kažnjen s godinom, zabrane igranja. Kad se vratio, 1987/88, još je jednom razočarao navijače promašivši jedanaesterac u četvrtfinalu Kupa UEFA protiv Bayera iz Leverkusena. Tada mu je istekao ugovor, a na priliku da se domogne senzacionalnog pojačanja skočio je Real Madrid i odjenuo Plavog anđela u bijeli dres.
Bio je to šok za sve u Barceloni, no u Realu su bili presretni. Schuster je odigrao dvije izvrsne sezone na Santiago Bernabeuu, osvojivši dvostruku krunu u prvoj sezoni te prvenstvo 1990. i stekavši poštovatelje u bijeloj polovici Madrida. Nevjerojatno, Real se odrekao Schustera zbog dolaska Gheorghea Hagija, a ovaj nije oklijevao prihvatiti ponudu drugog madridskog kluba – Atletica! I dok se Real mučio s kreacijom na sredini terena, Schuster je i dalje igrao odlično, ali na Vicente Calderonu. S Atleticom je osvojio dva španjolska kupa i potom proveo tri zadnje godine u Bayeru iz Leverkusena i polusezonu u Pumasu iz Ciudad de Mexica.
Dvaput "sredio" Barcelonu
Iste godine kad se umirovio bacio se u trenerski posao, vodeći dvije momčadi iz Kölna, a od 2001. i španjolski drugoligaški Xerez. Ukrajinski rudarski magnat Rinat Ahmetov dovukao ga je 2003. na godinu dana u Šahtjar, no Schuster je znao da ga posao života čeka u Španjolskoj. Kao trener Getafea, učinio je sve što je mogao da pomogne Realu i "zezne" Barcelonu: prvo ju je psihološki unazadio izbacivši je iz Kraljevog kupa sa senzacionalnih 4:0 u uzvratu (nakon poraza od 5:2 na Nou Campu!), a potom je u prvenstvu naveo svoje igrače na grubu igru i izazivanje Ronaldinha. Tucet puta faulirani Brazilac jednom je reagirao nesportskim potezom, zaradio isključenje i propustio iduću utakmicu s Espanyolom. Tu utakmicu Barca nije dobila i prvenstvo je otišlo Realu.
Čini se da je Real ocijenio Schusterove zasluge za naslov većim od Capellovih i Talijan je uklonjen da bi napravio mjesta za "Anđela s rogovima". Nevjerojatno, Schuster je zadržao člansku iskaznicu Barcelone koju ima još otkad je bio njen igrač.
"Zanimljivo je to. Očito i dalje poštuje Barcelonu, čiji je bio veliki igrač", pozdravio ga je Barcin predsjednik Joan Laporta. Pitanje je hoće li ga tako pozdraviti i na kraju iduće sezone, ako ovaj s Realom obrani naslov.
Osobna karta
Bernd Schuster
Nadimak: Blonder Engel
Datum rođenja: 22. prosinca 1959.
Igračka pozicija: srednji vezni
Igračka karijera:
1978/79 Koln 24 1
1979/80 Koln 32 9
1980/81 Koln 5 0
Barcelona 23 11
1981/82 Barcelona 13 8
1982/83 Barcelona 28 7
1983/84 Barcelona 22 7
1984/85 Barcelona 32 11
1985/86 Barcelona 22 10
1986/87 Barcelona 0 0 (kažnjen)
1987/88 Barcelona 30 9
1988/89 Real Madrid 33 7
1989/90 Real Madrid 28 6
1990/91 Atletico M. 29 4
1991/92 Atletico M. 34 6
1992/93 Atletico M. 22 1
1993/94 Bayer Lev. 28 5
1994/95 Bayer Lev. 23 2
1995/96 Bayer Lev. 8 1
1997 Pumas 9 0
Reprezentacija
1980-84 Njemačka 21 4
Uspjesi:
Europsko prvenstvo (1980.)
3 španjolska prvenstva (1985., 1989. i 1990.)
6 španjolskih kupova (1981., 1983., 1988., 1989., 1991. i 1992.)
Kup kupova (1982.)
Osobna dostignuća:
Srebrna lopta (1980.)
Brončana lopta (1981., 1985.)
Trenerska karijera:
1997-98 Fortuna Koln
1998/99 Koln
2001-03 Xerez
2003/04 Šahtjar
2004/05 Levante
2005-07 Getafe
Copyright Soccerphile/Zri Sport
Bet with Bet 365
World Soccer News
Soccer betting tips
Soccer Books & DVDs
Tags
Soccer News soccer football J-League K-League Betting
Plavi anđeo - s rogovima
Novi trener Real Madrida volio je šokirati. Činio je to često, u pozitivnom ili negativnom smislu, a prvi puta na Europskom prvenstvu 1980. u Italiji, kad je s 20 godina vrhunski dirigirao njemačkom igrom. Njegova je reprezentacija osvojila zlato nadjačavši Belgiju u finalu, on Srebrnu loptu France Footballa i transfer iz Kolna u Barcelonu, u kojoj je smjesta postao superstar.
Međutim, stvari se nisu odvijale normalno, jer je u španjolskoj ligi djelovao Andoni Goikoetxea, stoper Athletica iz Bilbaa. U vrijeme kad se gruba igra tolerirala, Bask mu je potrgao ligamente koljena i odvojio ga od terena na šest mjeseci. Godinu kasnije, isti je igrač startom s leđa na sredini terena slomio gležanj Schusterovom suigraču Diegu Maradoni, no Maradona se oporavio u kraćem razdoblju – za samo tri mjeseca.
Schuster je propustio finale Kupa kupova 1982. protiv Standarda, ali se vratio u izvrsnu formu i 1983. doveo Barcu do Kraljevog i Ligaškog kupa..
U Njemačkoj su ga zvali Plavi anđeo, no obožavanje je popustilo kad je ovaj 1984. objavio da napušta reprezentaciju jer ga nisu dostojno tretirali (osobito mu je trn u oku bio iskusni Uli Stielike).
Krivnju su mediji pripisali Berndovoj sedam godina starijoj supruzi, plavuši Gaby, koja ga je navodno nahuškala da odustane od repke. Tako je Schusteru završnica Eura 1980. ostala jedini reprezentativni turnir na kojemu je nastupio.
Šok: iz Barcelone u Real!
Schuster se posvetio klubu i odigrao veličanstvenu sezonu 1984/85, u kojoj je Barcelona nakon 11 godina osvojila španjolsko prvenstvo sa 17 bodova prednosti nad Realom. Te je godine još jednom primio priznanje u vidu Srebrne lopte France Footballa, iza nedostižnog Michela Platinija.
Iduće je godine zbog ozljede igrao nešto manje, ali jednako kvalitetno, dok nije zabrljao u finalu Kupa prvaka u Sevilli protiv Steaue. Kad ga je trener Terry Venables u 85. minuti zamijenio kod rezultata 0:0, Nijemac se otuširao, obukao i odvezao u hotel. Jedva ga je zanimala sudbina momčadi, koja je nakon 120 minuta izgubila na jedanaesterce ne zabivši nijedan gol s bijele točke.
Iako očito nije bio kriv za poraz, bio je proglašen žrtvenim janjetom i kažnjen s godinom, zabrane igranja. Kad se vratio, 1987/88, još je jednom razočarao navijače promašivši jedanaesterac u četvrtfinalu Kupa UEFA protiv Bayera iz Leverkusena. Tada mu je istekao ugovor, a na priliku da se domogne senzacionalnog pojačanja skočio je Real Madrid i odjenuo Plavog anđela u bijeli dres.
Bio je to šok za sve u Barceloni, no u Realu su bili presretni. Schuster je odigrao dvije izvrsne sezone na Santiago Bernabeuu, osvojivši dvostruku krunu u prvoj sezoni te prvenstvo 1990. i stekavši poštovatelje u bijeloj polovici Madrida. Nevjerojatno, Real se odrekao Schustera zbog dolaska Gheorghea Hagija, a ovaj nije oklijevao prihvatiti ponudu drugog madridskog kluba – Atletica! I dok se Real mučio s kreacijom na sredini terena, Schuster je i dalje igrao odlično, ali na Vicente Calderonu. S Atleticom je osvojio dva španjolska kupa i potom proveo tri zadnje godine u Bayeru iz Leverkusena i polusezonu u Pumasu iz Ciudad de Mexica.
Dvaput "sredio" Barcelonu
Iste godine kad se umirovio bacio se u trenerski posao, vodeći dvije momčadi iz Kölna, a od 2001. i španjolski drugoligaški Xerez. Ukrajinski rudarski magnat Rinat Ahmetov dovukao ga je 2003. na godinu dana u Šahtjar, no Schuster je znao da ga posao života čeka u Španjolskoj. Kao trener Getafea, učinio je sve što je mogao da pomogne Realu i "zezne" Barcelonu: prvo ju je psihološki unazadio izbacivši je iz Kraljevog kupa sa senzacionalnih 4:0 u uzvratu (nakon poraza od 5:2 na Nou Campu!), a potom je u prvenstvu naveo svoje igrače na grubu igru i izazivanje Ronaldinha. Tucet puta faulirani Brazilac jednom je reagirao nesportskim potezom, zaradio isključenje i propustio iduću utakmicu s Espanyolom. Tu utakmicu Barca nije dobila i prvenstvo je otišlo Realu.
Čini se da je Real ocijenio Schusterove zasluge za naslov većim od Capellovih i Talijan je uklonjen da bi napravio mjesta za "Anđela s rogovima". Nevjerojatno, Schuster je zadržao člansku iskaznicu Barcelone koju ima još otkad je bio njen igrač.
"Zanimljivo je to. Očito i dalje poštuje Barcelonu, čiji je bio veliki igrač", pozdravio ga je Barcin predsjednik Joan Laporta. Pitanje je hoće li ga tako pozdraviti i na kraju iduće sezone, ako ovaj s Realom obrani naslov.
Osobna karta
Bernd Schuster
Nadimak: Blonder Engel
Datum rođenja: 22. prosinca 1959.
Igračka pozicija: srednji vezni
Igračka karijera:
1978/79 Koln 24 1
1979/80 Koln 32 9
1980/81 Koln 5 0
Barcelona 23 11
1981/82 Barcelona 13 8
1982/83 Barcelona 28 7
1983/84 Barcelona 22 7
1984/85 Barcelona 32 11
1985/86 Barcelona 22 10
1986/87 Barcelona 0 0 (kažnjen)
1987/88 Barcelona 30 9
1988/89 Real Madrid 33 7
1989/90 Real Madrid 28 6
1990/91 Atletico M. 29 4
1991/92 Atletico M. 34 6
1992/93 Atletico M. 22 1
1993/94 Bayer Lev. 28 5
1994/95 Bayer Lev. 23 2
1995/96 Bayer Lev. 8 1
1997 Pumas 9 0
Reprezentacija
1980-84 Njemačka 21 4
Uspjesi:
Europsko prvenstvo (1980.)
3 španjolska prvenstva (1985., 1989. i 1990.)
6 španjolskih kupova (1981., 1983., 1988., 1989., 1991. i 1992.)
Kup kupova (1982.)
Osobna dostignuća:
Srebrna lopta (1980.)
Brončana lopta (1981., 1985.)
Trenerska karijera:
1997-98 Fortuna Koln
1998/99 Koln
2001-03 Xerez
2003/04 Šahtjar
2004/05 Levante
2005-07 Getafe
Copyright Soccerphile/Zri Sport
Bet with Bet 365
World Soccer News
Soccer betting tips
Soccer Books & DVDs
Tags
Soccer News soccer football J-League K-League Betting
Tuesday, August 29, 2006
Van Nistelrooy - Tailormade For Real Madrid
Ruud van Nistelrooy
Kako zabija nizozemski topnik
Ruud van Nistelrooy jedan je od onih odabranih igrača koji izvrsno izgledaju u dresu Real Madrida - kao da su za taj klub rođeni. I navijači "bijelih" bili su oduševljeni njegovim dolaskom te su prinovu dočekali kao nekoć Napolitanci Maradonu. Zasad su simpatije obostrane, jer Nizozemac tvrdi da se odlično snašao u novoj sredini.
"Čim sam se priključio momčadi, osjetio sam se potpuno uklopljenim u ovaj klub. Uspjeti u Real Madridu moj je glavni cilj. Ostavit ću srce i dušu na travnjaku da bih osvojio srca Realovih navijača", obećao je pri dolasku i najavio veliku sezonu s dva gola protiv Anderlechta u utakmici za Trofej Santiaga Bernabeua, koju je Real dobio s 2:1.
Svoju je novu momčad ocijenio superlativima.
"Imamo kompletan i ujednačen sastav, koji igra privlačan nogomet. To je vrlo povoljno za napadača. Zajedničkim trudom ostvarit ćemo mnoge uspjehe."
Real je zadnji trofej osvojio u kolovozu 2003., a i tada je to bio samo španjolski Superkup protiv Mallorce.
(mn) Rasna devetka počela kao stoper
"Nema dvojbe da su trofeji najvažniji, no španjolska je liga jako komplicirana, zapravo najjača na svijetu." - ocijenio je Van Nistelrooy, koji je pozorno pratio zbivanja u Primeri godinama prije no što je postao član najvećeg kluba na svijetu.
Koliko je istine u njegovim predviđanjima pokazao je i ligaški debi protiv Villarreala na Santiago Bernabeuu. Mada je Villarreal igrao slabije nego što smo navikli u proteklim sezonama, uspio je izvući bod, a Ruud ni njegovi suigrači nisu zabili ni gola.
Rutgerus Johannes Martinus van Nistelrooy, zvani Ruud, čistokrvna je devetka, koja vječito lunja kaznenim prostorom u potrazi za slobodnom loptom da je pospremi u mrežu. Njegovo je ubojito oružje udarac glavom, a pored toga i udarac lijevom nogom, s kojom je postigao više golova no s desnom. Neumoljiv je i s bijele točke i s mjesta gdje se izvode slobodni udarci.
Iako nije u ljubavi s izbornikom Marcom van Bastenom, ne možemo propustiti primijetiti da je po karizmi, čak i po crtama lica, usporediv upravo sa svojim prethodnikom.
Zanimljivo je da je tako rasni centarfor kao Van Nistelrooy, kojega jedva možemo zamisliti na nekoj drugoj poziciji, u početku bavljenja nogometom igrao na mjestu stopera. Tek je 1996. treneru Den Boscha palo na pamet iskoristiti njegovu zapaženu brzinu i smisao za finiširanje akcija tako da ga je prebacio čim bliže protivničkim vratima. Rezultat nije izostao te je Ruud u prvoj sezoni kao napadač ubacio 12 golova u prvenstvu. Klub u usponu, Heerenveen, preuzeo ga je 1997. i također se odmah okoristio njegovom navalnom djelotvornošću. S novih je 13 pogodaka zainteresirao najstabilniji nizozemski klub, PSV Eindhoven, koji ga je spario s iskusnim Lucom Nilisom u vršku napada.
Van Nistelrooy je bio senzacija od prvog dana na Philipsovom stadionu. S fantastičnim 31 pogotkom u 34 utakmice (0,95 po utakmici) nadmašio je i učinak Ronalda kad je Brazilac igrao za PSV i u razmaku od par mjeseci postao tema razgovora nogometnih fanatika širom svijeta. Kao nagradu, primio je trofej za najboljeg igrača nizozemskog prvenstva.
(mn) Pogodak po utakmici
Iduće je godine dodatno poboljšao preciznost te je u prva 23 kola zabio čak 29 puta (1,1 po utakmici) i pomogao PSV-u izgraditi nedostižno vodstvo na čelu ljestvice. Manchester United već je "uletio" s ponudom, tražeći nadomjestak za Colea ili Yorkea, no tada se dogodilo nešto nezamislivo. Na treningu 6. ožujka 2000. nespretnim je pokretom potrgao ligamente koljena i ostao 11 mjeseci izvan akcije. Unatoč ozljedi, još je jednom zaslužio naslov igrača godine.
United je ostao vjeran svom izabraniku te mu je obećao ugovor još prije no što se vratio na teren. Napokon, 1. ožujka 2001., malo prije godišnjice ozljede, odigrao je prijateljsku utakmicu protiv Sparte iz Rotterdama, zabivši dva pogotka. Dva dana kasnije, vraćen je među prvotimce protiv Rode u prvenstvu.
U travnju 2001. Manchester je dogovorio s PSV-om transfer Van Nistelrooya za 19 milijuna dolara i svečano ga predstavio na Old Traffordu u srpnju iste godine. Ispostavilo se da ozljeda nije nimalo otupila njegovu oštricu, jer je Ruud u prvoj sezoni podario Vragovima 36 golova u svim natjecanjima, a 2003. čak 44, ovjenčavši se titulom najboljeg strijelca i naslovom prvaka - jedinim u svojoj epohi u Premiershipu. Brojku od 100 golova u dresu Manchestera dosegao je 7. veljače 2004., završivši sezonu s 28 golova i kao pobjednik Kupa FA. Ozljeda mišića umanjila je njegov učinak 2004/05, ali se i od te nepogode oporavio i, kao da se ništa nije dogodilo, prošle sezone još jednom predveo strijelce Uniteda s 21 ligaškim pogotkom
Lukavi Alex Ferguson uvijek nastoji izvući maksimalni profit od igrača tako da ga gurne na tržište dok mu je cijena još visoka. Nije isključeno da su njegovi sukobi s igračima, uključujući Beckhama i Stama, izrežirani zato da bi igrač lakša srca otišao iz kluba. U svakom slučaju, Ferguson je proljetos Nizozemca izostavio s finala Ligaškog kupa, a potom mu nije dao da igra na oproštaju Roya Keanea, još jednog od onih koji su se zakvačili sa zajapurenim Škotom.
Koncem prvenstva postalo je jasno da Van Nistelrooy ne želi ostati na Old Traffordu, što su oduševljeno dočekali Real i - Bayern. Prema medijskim izvještajima, Bayern je čak Manchesteru ponudio više na ime odštete, no Ruud je pritisnuo klupske gazde da ga ustupe Realu. Nakon dugog natezanja oko cijene, Španjolci su platili 15 milijuna eura i sklopili s Nizozemcem trogodišnji ugovor.
Reprezentacija - završena priča?
Realov trener Fabio Capello može biti sretan što je njegov novi igrač izgleda ispao iz reprezentativne konkurencije, jer ga Van Basten nije pozvao za prve kvalifikacijske utakmice protiv Luksemburga i Bjelorusije za Euro 2008. Bez naprezanja u narančastoj majici, Ruud će municiju čuvati za samo za nastupe u Realu.
Van Nistelrooy je za reprezentaciju debitirao 18. studenog 1998. u dvoboju s Njemačkom i dosada je odigrao 54 utakmice, postigavši 28 golova. Bio je prisutan na Europskim prvenstvima 2000. i 2004. te na prošlom Mundialu u Njemačkoj, no Van Basten ga je senzacionalno izostavio u osmini finala protiv Portugala, kad je Nizozemska poražena s 0:1.
Izbornikov potez nije nikad razjašnjen, osobito ako se zna da je već ranije otpisao i Bayernovog Roya Makaaya. Mada, istina je i da su na scenu stupili mladi lavovi poput Klaasa-Jana Huntelaara i Dirka Kuyta, koji su pokazali raskošan napadački talent.
Osobna karta
Rutgerus Johannes van Nistelrooy
Nadimak: Van the Man, Lokomotiva
Datum rođenja: 1 srpnja 1976.
Mjesto rođenja: Oss (Nizozemska)
Visina i težina: 188 cm, 80 kg
Pozicija: srednji napadač
Klub: Real Madrid
Klupska karijera
1993/94 Den Bosch 2 0
1994/95 Den Bosch 15 3
1995/96 Den Bosch 21 2
1996/97 Den Bosch 31 12
1997/98 Heerenveen 31 13
1998/99 PSV Eindhoven 34 31
1999/00 PSV Eindhoven 23 29
2000/01 PSV Eindhoven 10 2
2001/02 Manchester United 32 23
2002/03 Manchester United 34 25
2003/04 Manchester United 32 20
2004/05 Manchester United 17 6
2005/06 Manchester United 35 21
2006/07 Real Madrid
Reprezentacija
1998-06 Nizozemska 54 28
Uspjesi
Nizozemsko prvenstvo: 2000. i 2001.
Nizozemski Superkup: 1999.
Englesko prvenstvo: 2003.
Engleski Kup FA: 2004.
Engleski Ligaški kup: 2006.
Najbolji strijelac nizozemskog prvenstva: 1999. i 2000.
Igrač godine u Nizozemskoj: 1999. i 2000.
Najbolji strijelac engleskog prvenstva: 2003.
Copyright Ozren Podnar/Soccerphile/Nogomet
Kako zabija nizozemski topnik
Ruud van Nistelrooy jedan je od onih odabranih igrača koji izvrsno izgledaju u dresu Real Madrida - kao da su za taj klub rođeni. I navijači "bijelih" bili su oduševljeni njegovim dolaskom te su prinovu dočekali kao nekoć Napolitanci Maradonu. Zasad su simpatije obostrane, jer Nizozemac tvrdi da se odlično snašao u novoj sredini.
"Čim sam se priključio momčadi, osjetio sam se potpuno uklopljenim u ovaj klub. Uspjeti u Real Madridu moj je glavni cilj. Ostavit ću srce i dušu na travnjaku da bih osvojio srca Realovih navijača", obećao je pri dolasku i najavio veliku sezonu s dva gola protiv Anderlechta u utakmici za Trofej Santiaga Bernabeua, koju je Real dobio s 2:1.
Svoju je novu momčad ocijenio superlativima.
"Imamo kompletan i ujednačen sastav, koji igra privlačan nogomet. To je vrlo povoljno za napadača. Zajedničkim trudom ostvarit ćemo mnoge uspjehe."
Real je zadnji trofej osvojio u kolovozu 2003., a i tada je to bio samo španjolski Superkup protiv Mallorce.
(mn) Rasna devetka počela kao stoper
"Nema dvojbe da su trofeji najvažniji, no španjolska je liga jako komplicirana, zapravo najjača na svijetu." - ocijenio je Van Nistelrooy, koji je pozorno pratio zbivanja u Primeri godinama prije no što je postao član najvećeg kluba na svijetu.
Koliko je istine u njegovim predviđanjima pokazao je i ligaški debi protiv Villarreala na Santiago Bernabeuu. Mada je Villarreal igrao slabije nego što smo navikli u proteklim sezonama, uspio je izvući bod, a Ruud ni njegovi suigrači nisu zabili ni gola.
Rutgerus Johannes Martinus van Nistelrooy, zvani Ruud, čistokrvna je devetka, koja vječito lunja kaznenim prostorom u potrazi za slobodnom loptom da je pospremi u mrežu. Njegovo je ubojito oružje udarac glavom, a pored toga i udarac lijevom nogom, s kojom je postigao više golova no s desnom. Neumoljiv je i s bijele točke i s mjesta gdje se izvode slobodni udarci.
Iako nije u ljubavi s izbornikom Marcom van Bastenom, ne možemo propustiti primijetiti da je po karizmi, čak i po crtama lica, usporediv upravo sa svojim prethodnikom.
Zanimljivo je da je tako rasni centarfor kao Van Nistelrooy, kojega jedva možemo zamisliti na nekoj drugoj poziciji, u početku bavljenja nogometom igrao na mjestu stopera. Tek je 1996. treneru Den Boscha palo na pamet iskoristiti njegovu zapaženu brzinu i smisao za finiširanje akcija tako da ga je prebacio čim bliže protivničkim vratima. Rezultat nije izostao te je Ruud u prvoj sezoni kao napadač ubacio 12 golova u prvenstvu. Klub u usponu, Heerenveen, preuzeo ga je 1997. i također se odmah okoristio njegovom navalnom djelotvornošću. S novih je 13 pogodaka zainteresirao najstabilniji nizozemski klub, PSV Eindhoven, koji ga je spario s iskusnim Lucom Nilisom u vršku napada.
Van Nistelrooy je bio senzacija od prvog dana na Philipsovom stadionu. S fantastičnim 31 pogotkom u 34 utakmice (0,95 po utakmici) nadmašio je i učinak Ronalda kad je Brazilac igrao za PSV i u razmaku od par mjeseci postao tema razgovora nogometnih fanatika širom svijeta. Kao nagradu, primio je trofej za najboljeg igrača nizozemskog prvenstva.
(mn) Pogodak po utakmici
Iduće je godine dodatno poboljšao preciznost te je u prva 23 kola zabio čak 29 puta (1,1 po utakmici) i pomogao PSV-u izgraditi nedostižno vodstvo na čelu ljestvice. Manchester United već je "uletio" s ponudom, tražeći nadomjestak za Colea ili Yorkea, no tada se dogodilo nešto nezamislivo. Na treningu 6. ožujka 2000. nespretnim je pokretom potrgao ligamente koljena i ostao 11 mjeseci izvan akcije. Unatoč ozljedi, još je jednom zaslužio naslov igrača godine.
United je ostao vjeran svom izabraniku te mu je obećao ugovor još prije no što se vratio na teren. Napokon, 1. ožujka 2001., malo prije godišnjice ozljede, odigrao je prijateljsku utakmicu protiv Sparte iz Rotterdama, zabivši dva pogotka. Dva dana kasnije, vraćen je među prvotimce protiv Rode u prvenstvu.
U travnju 2001. Manchester je dogovorio s PSV-om transfer Van Nistelrooya za 19 milijuna dolara i svečano ga predstavio na Old Traffordu u srpnju iste godine. Ispostavilo se da ozljeda nije nimalo otupila njegovu oštricu, jer je Ruud u prvoj sezoni podario Vragovima 36 golova u svim natjecanjima, a 2003. čak 44, ovjenčavši se titulom najboljeg strijelca i naslovom prvaka - jedinim u svojoj epohi u Premiershipu. Brojku od 100 golova u dresu Manchestera dosegao je 7. veljače 2004., završivši sezonu s 28 golova i kao pobjednik Kupa FA. Ozljeda mišića umanjila je njegov učinak 2004/05, ali se i od te nepogode oporavio i, kao da se ništa nije dogodilo, prošle sezone još jednom predveo strijelce Uniteda s 21 ligaškim pogotkom
Lukavi Alex Ferguson uvijek nastoji izvući maksimalni profit od igrača tako da ga gurne na tržište dok mu je cijena još visoka. Nije isključeno da su njegovi sukobi s igračima, uključujući Beckhama i Stama, izrežirani zato da bi igrač lakša srca otišao iz kluba. U svakom slučaju, Ferguson je proljetos Nizozemca izostavio s finala Ligaškog kupa, a potom mu nije dao da igra na oproštaju Roya Keanea, još jednog od onih koji su se zakvačili sa zajapurenim Škotom.
Koncem prvenstva postalo je jasno da Van Nistelrooy ne želi ostati na Old Traffordu, što su oduševljeno dočekali Real i - Bayern. Prema medijskim izvještajima, Bayern je čak Manchesteru ponudio više na ime odštete, no Ruud je pritisnuo klupske gazde da ga ustupe Realu. Nakon dugog natezanja oko cijene, Španjolci su platili 15 milijuna eura i sklopili s Nizozemcem trogodišnji ugovor.
Reprezentacija - završena priča?
Realov trener Fabio Capello može biti sretan što je njegov novi igrač izgleda ispao iz reprezentativne konkurencije, jer ga Van Basten nije pozvao za prve kvalifikacijske utakmice protiv Luksemburga i Bjelorusije za Euro 2008. Bez naprezanja u narančastoj majici, Ruud će municiju čuvati za samo za nastupe u Realu.
Van Nistelrooy je za reprezentaciju debitirao 18. studenog 1998. u dvoboju s Njemačkom i dosada je odigrao 54 utakmice, postigavši 28 golova. Bio je prisutan na Europskim prvenstvima 2000. i 2004. te na prošlom Mundialu u Njemačkoj, no Van Basten ga je senzacionalno izostavio u osmini finala protiv Portugala, kad je Nizozemska poražena s 0:1.
Izbornikov potez nije nikad razjašnjen, osobito ako se zna da je već ranije otpisao i Bayernovog Roya Makaaya. Mada, istina je i da su na scenu stupili mladi lavovi poput Klaasa-Jana Huntelaara i Dirka Kuyta, koji su pokazali raskošan napadački talent.
Osobna karta
Rutgerus Johannes van Nistelrooy
Nadimak: Van the Man, Lokomotiva
Datum rođenja: 1 srpnja 1976.
Mjesto rođenja: Oss (Nizozemska)
Visina i težina: 188 cm, 80 kg
Pozicija: srednji napadač
Klub: Real Madrid
Klupska karijera
1993/94 Den Bosch 2 0
1994/95 Den Bosch 15 3
1995/96 Den Bosch 21 2
1996/97 Den Bosch 31 12
1997/98 Heerenveen 31 13
1998/99 PSV Eindhoven 34 31
1999/00 PSV Eindhoven 23 29
2000/01 PSV Eindhoven 10 2
2001/02 Manchester United 32 23
2002/03 Manchester United 34 25
2003/04 Manchester United 32 20
2004/05 Manchester United 17 6
2005/06 Manchester United 35 21
2006/07 Real Madrid
Reprezentacija
1998-06 Nizozemska 54 28
Uspjesi
Nizozemsko prvenstvo: 2000. i 2001.
Nizozemski Superkup: 1999.
Englesko prvenstvo: 2003.
Engleski Kup FA: 2004.
Engleski Ligaški kup: 2006.
Najbolji strijelac nizozemskog prvenstva: 1999. i 2000.
Igrač godine u Nizozemskoj: 1999. i 2000.
Najbolji strijelac engleskog prvenstva: 2003.
Copyright Ozren Podnar/Soccerphile/Nogomet
Monday, August 14, 2006
Fabio Capello - Coach Profile
Trener svih trenera vraća Realu nadu
Fabio Capello vratio se u Madrid nakon devet godina. Talijan rođen 1946. na granici sa Slovenijom trenirao je Real samo jednu sezonu, ali i to mu je bilo dovoljno da postavi temelje momčadi koja je u idućih pet godina odnijela tri Lige prvaka i dva Interkontinentalna kupa!
Mada su najveću slavu za te naknadne pokale pokupili Capellovi nasljednici, Jupp Heynckess i pogotovo Vicente Del Bosque, Talijan je taj koji je dao odlučujući zamah Realovom stroju.
Madridski je kraljevski klub 1995/96 imao razočaravajuću sezonu pod Jorgeom Valdanom, ostavši bez mjesta u Europi, i Fabio Capello nametnuo se kao logičan izbor predsjedniku Lorenzu Sanzu. Capello je posložio kockice i doveo Real do naslova sa samo četiri poraza u 42 kola, osam manje nego u sezoni prije toga.
Ljetos je slučaj bio sličan: Real je zadnje tri godine ostao bez trofeja, a Capello se igrom slučaja našao slobodan. Zasluga skandala u calciju, naravno.
Madrid, naj-grad u Europi
Kad je postalo očigledno da će Juve biti isključen iz prve lige, Capello je od kluba dobio raskid ugovora, pozvavši se na neku misterioznu klauzulu koja mu je omogućavala odlazak pod povoljnim uvjetima. Teško da je ugovor predviđao mogućnost da bi Juventus mogao izgubiti prvoligaški status, no u svakom slučaju nova klupska uprava, koja je stupila na vlast nakon ostavki Girauda, Bettege i Moggija, nije treneru pravila problema.
"U Španjolskoj ima mnogo stvari koje mi se sviđaju, ne samo pršut. Mislim da je Madrid u ovom trenutku najbolji grad za život u Europi. Moja žena je još prije 10 godina rekla da je to najbolje mjesto u kojemu sam mogao dobiti posao."
Iz prvog razdoblja kad je radio u Realu, Capello je sačuvao vikendicu u Marbelli, na jugu, kao da je slutio da će se jednog dana vratiti. Predrag Mijatović, novi sportski direktor, nije imao teškoća u nagovaranju. Kao izabranik za direktora predsjedničkog kandidata Ramona Calderona, Mijatović – bivši igrač Reala u prvom Capellovom mandatu – odletio je privatnim avionom na otok Pantelleria, bliže obali Tunisa nego Italije, na pregovore s Capellom.
- "Imam na tom otoku malu kuću. To je mirno mjesto, bez plaže. 'Peđa' i ja se dobro slažemo i brzo smo se dogovorili", priča Capello, o kojemu Mijatović kaže da je "najbistriji trener s kojim je ikad radio."
Kad je Calderon dobio izbore, barem u prvom brojanju glasova, potpisao je prvo Capello, a onda i nekoliko igrača koje je tražio za novu sezonu: Cannavaro, Emerson, Van Nistelrooy.
Realu trebaju muškarci u momčadi
- "Tremamo muškarce, igrače koji se neće prepasti od Realove majice. To je važno. Ima nogometaša koji se ističu u drugim, manjim klubovima, a onda se nađu u većem klubu i ne funkcioniraju."
Oduševljen je Cannavarom, kapetanom prvaka svijeta, kojeg je dovukao iz Juventusa.
- "Vrlo je ozbiljan i drži se kao vođa. Njegova dob od 33 godine nije nikakav problem, jer se maksimalno čuva. Nije vrlo visok (176 cm, op. a.), ali zadivljujuće skače i odlično se postavlja. Siguran sam da je trebao biti izabran za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva."
O drugom pojačanju iz Juventusa, 29-godišnjem Emersonu, kaže da je "možda malo podbacio na Mundialu, ali to je možda zato što u brazilskoj reprezentaciji nisu navikli da neki njihov igrač tako puno trči."
Real je prošle tri godine ostao "suh" što se tiče titula, što mu je najduža stanka u zadnjih pedeset godina.
- "Ne mogu proći još tri godine bez trofeja. Sigurno bi me izbacili prije no što se tako nešto dogodi!" – svjestan je 60-godišnji trener.
Capello je trenersku slavu stekao vodeći Milan između 1991. i 1996. Preuzevši Milaneze od vrlo uspješnog Arriga Sacchija u ljeto 1991. produžio je epohu uspješnosti crveno-crnih na još pet godina i oborio rekord nepobjedivosti u talijanskom prvenstvu. Pod Capellom, Milan je izdržao 57 utakmica bez poraza kroz cijelu sezonu 1991/92 i veći dio iduće sezone, kad je seriju prekinula Parma na San Siru pogotkom Faustina Asprille. Zapravo je ukupan Milanov niz nepobjedivosti trajao 58 utakmica, ali na prvoj od njih, koncem svibnja 1991., trener je još bio Arrigo Sacchi.
U Europi, Capellova je squadra triput zaredom igrala u finalu Lige prvaka, od kojih je dva izgubila s po 0:1, 1993. od Marseillea i 1995. od Ajaxa, a dobila s 4:0 ono u Ateni protiv Barcelone, u jednoj od najljepših utakmica u povijesti finala eurokupova.
Real je Capella angažirao 1996. zajedno s Davorom Šukerom, Predragom Mijatovićem i Robertom Carlosom, s instantnim uspjehom. Međutim, Capello je 1997. na opće iznenađenje raskinuo suradnju sa Španjolcima i vratio se na poziv Berlusconija da izvuče Milan iz krize rezultata i igre. Njegova druga era za kormilom Vragova bila je kratka i gorka, jer momčad nije uspio uvesti čak niti u Kup UEFA.
Nakon tog neuspjeha godinu je dana pauzirao, da bi 1999. preuzeo Romu i ubrzo joj dao pobjedničke obrise. U prvoj sezoni doveo ju je do Europe, a 2001. i do tek trećeg naslova u klupskoj povijesti, 18 godina nakon prethodnog. U iduće tri godine još je dvaput s Romom bio drugi i jednom finalist Kupa, a 2002. je u igri za scudetto bio do zadnjeg kola.
S istim klubovima i igrački i trenerski trofeji
Kad se odnos s Vukovima istrošio (i kad se Romina blagajna ispraznila nakon godina nesmiljenog kupovanja), Capella se sjetio Juventus, tražeći nasljednika trofejnom Lippiju. Sprega Juvea i Capella odmah se pokazala pobjedničkom, mada danas znamo da su u tim pobjedama ulogu igrale i izvansportske okolnosti. U obje sezone u kojima ih je vodio trener iz Friulija, Zebre su se okitile scudettima, postigavši 53 pobjede i pretrpjevši samo pet poraza. Nešto od te blistave bilance valjda je zasluga i Capella, a ne samo Luciana Moggija i njegove mašinerije za namještanje prijateljskih sudaca.
Capello je jedinstven trener u svijetu po tome što je s ista tri kluba osvajao trofeje i kao igrač i kao trener.
Za razliku od brojnih trofejnih trenera koji nisu imali zapažene igračke karijere, bio je vrhunski nogometaš, prvotimac Rome, Juventusa i Milana, sa svakim od kojih se domogao ponekog trofeja. S Juventusom je triput bio talijanski prvak i dvaput drugoplasirani, s Romom je uhvatio Kup, s Milanom i Kup i prvenstvo.
Desetljećima kasnije, kad je zamijenio igračku trenerskom uniformom, vodio je ista tri talijanska kluba i također se sa svakim od njih okitio naslovima.
Istakao se i u reprezentaciji, za koju je odigrao 32 utakmice i postigao osam golova, od kojih se najviše pamti onaj na Wembleyju, kojim je Italija prvi puta u povijesti svladala Englesku u gostima.
Igračku je karijeru završio 1980. u Milanu i to baš u sezoni koju je obilježio Totonero, do ove godine najveći skandal u calciju. Zbog namještanja utakmica radi dobitaka na ilegalnim kladionicama, te su godine kažnjeni brojni nogometaši i klubovi, od kojih Milan i Lazio izbacivanjem iz lige. Ironijom sudbine, 26 godina kasnije, još je jedan važan trenutak u Capellovom životu povezan sa skandalom i kaznama – prekid s Juventusom i drugi odlazak u Madrid. Naravno, ni u jednom slučaju njegovo ime nije se spominjalo među sumnjivcima; Fabio Capello puno je prepametan da bi se upletao u prljava posla!
Osobna karta
Ime i prezime: Fabio Capello
Nadimak: Don Fabio
Datum rođenja: 18. lipnja 1946.
Mjesto rođenja: San Canzian d'Isonzo
Zanimanje: trener
Klub: Real Madrid
Igračka pozicija: srednji vezni
Sinonim za uspjeh
Trenerske zvijezde malobrojnije su od igračkih. Lako ih je nabrojati i na prste Alex Ferguson, Marcello Lippi, Jose Mourinho, Rafael Benitez pa od južnoameričkih Carlos Bianchi i Luiz Felipe Scolari. Fabio Capello član je te elite, trener čije je ime sinonim za uspjeh. Pogledajmo kakve je sjajne rezultate postigao u 15 godina rada na vrhu.
Sedam talijanskih prvenstava: 1992., 1993., 1994. i 1996. s Milanom, 2001. s Romom i 2005. i 2006.* s Juventusom
Četiri talijanska Superkupa: 1992., 1993. i 1994. s Milanom te 2001. s Romom
Jedno španjolsko prvenstvo: 1997. s Real Madridom
Jedan španjolski Superkup: 1996. s Real Madridom
Liga prvaka: 1994. s Milanom
Europski Superkup: 1995. s Milanom
(*dva zadnja naslova Juventusu oduzeta odlukom Saveza)
Copyright Soccerphile/Zri Sport
Bet with Bet 365
World Soccer News
Soccer betting tips
Soccer Books & DVDs
Tags
Soccer News soccer football J-League K-League Betting
Fabio Capello vratio se u Madrid nakon devet godina. Talijan rođen 1946. na granici sa Slovenijom trenirao je Real samo jednu sezonu, ali i to mu je bilo dovoljno da postavi temelje momčadi koja je u idućih pet godina odnijela tri Lige prvaka i dva Interkontinentalna kupa!
Mada su najveću slavu za te naknadne pokale pokupili Capellovi nasljednici, Jupp Heynckess i pogotovo Vicente Del Bosque, Talijan je taj koji je dao odlučujući zamah Realovom stroju.
Madridski je kraljevski klub 1995/96 imao razočaravajuću sezonu pod Jorgeom Valdanom, ostavši bez mjesta u Europi, i Fabio Capello nametnuo se kao logičan izbor predsjedniku Lorenzu Sanzu. Capello je posložio kockice i doveo Real do naslova sa samo četiri poraza u 42 kola, osam manje nego u sezoni prije toga.
Ljetos je slučaj bio sličan: Real je zadnje tri godine ostao bez trofeja, a Capello se igrom slučaja našao slobodan. Zasluga skandala u calciju, naravno.
Madrid, naj-grad u Europi
Kad je postalo očigledno da će Juve biti isključen iz prve lige, Capello je od kluba dobio raskid ugovora, pozvavši se na neku misterioznu klauzulu koja mu je omogućavala odlazak pod povoljnim uvjetima. Teško da je ugovor predviđao mogućnost da bi Juventus mogao izgubiti prvoligaški status, no u svakom slučaju nova klupska uprava, koja je stupila na vlast nakon ostavki Girauda, Bettege i Moggija, nije treneru pravila problema.
"U Španjolskoj ima mnogo stvari koje mi se sviđaju, ne samo pršut. Mislim da je Madrid u ovom trenutku najbolji grad za život u Europi. Moja žena je još prije 10 godina rekla da je to najbolje mjesto u kojemu sam mogao dobiti posao."
Iz prvog razdoblja kad je radio u Realu, Capello je sačuvao vikendicu u Marbelli, na jugu, kao da je slutio da će se jednog dana vratiti. Predrag Mijatović, novi sportski direktor, nije imao teškoća u nagovaranju. Kao izabranik za direktora predsjedničkog kandidata Ramona Calderona, Mijatović – bivši igrač Reala u prvom Capellovom mandatu – odletio je privatnim avionom na otok Pantelleria, bliže obali Tunisa nego Italije, na pregovore s Capellom.
- "Imam na tom otoku malu kuću. To je mirno mjesto, bez plaže. 'Peđa' i ja se dobro slažemo i brzo smo se dogovorili", priča Capello, o kojemu Mijatović kaže da je "najbistriji trener s kojim je ikad radio."
Kad je Calderon dobio izbore, barem u prvom brojanju glasova, potpisao je prvo Capello, a onda i nekoliko igrača koje je tražio za novu sezonu: Cannavaro, Emerson, Van Nistelrooy.
Realu trebaju muškarci u momčadi
- "Tremamo muškarce, igrače koji se neće prepasti od Realove majice. To je važno. Ima nogometaša koji se ističu u drugim, manjim klubovima, a onda se nađu u većem klubu i ne funkcioniraju."
Oduševljen je Cannavarom, kapetanom prvaka svijeta, kojeg je dovukao iz Juventusa.
- "Vrlo je ozbiljan i drži se kao vođa. Njegova dob od 33 godine nije nikakav problem, jer se maksimalno čuva. Nije vrlo visok (176 cm, op. a.), ali zadivljujuće skače i odlično se postavlja. Siguran sam da je trebao biti izabran za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva."
O drugom pojačanju iz Juventusa, 29-godišnjem Emersonu, kaže da je "možda malo podbacio na Mundialu, ali to je možda zato što u brazilskoj reprezentaciji nisu navikli da neki njihov igrač tako puno trči."
Real je prošle tri godine ostao "suh" što se tiče titula, što mu je najduža stanka u zadnjih pedeset godina.
- "Ne mogu proći još tri godine bez trofeja. Sigurno bi me izbacili prije no što se tako nešto dogodi!" – svjestan je 60-godišnji trener.
Capello je trenersku slavu stekao vodeći Milan između 1991. i 1996. Preuzevši Milaneze od vrlo uspješnog Arriga Sacchija u ljeto 1991. produžio je epohu uspješnosti crveno-crnih na još pet godina i oborio rekord nepobjedivosti u talijanskom prvenstvu. Pod Capellom, Milan je izdržao 57 utakmica bez poraza kroz cijelu sezonu 1991/92 i veći dio iduće sezone, kad je seriju prekinula Parma na San Siru pogotkom Faustina Asprille. Zapravo je ukupan Milanov niz nepobjedivosti trajao 58 utakmica, ali na prvoj od njih, koncem svibnja 1991., trener je još bio Arrigo Sacchi.
U Europi, Capellova je squadra triput zaredom igrala u finalu Lige prvaka, od kojih je dva izgubila s po 0:1, 1993. od Marseillea i 1995. od Ajaxa, a dobila s 4:0 ono u Ateni protiv Barcelone, u jednoj od najljepših utakmica u povijesti finala eurokupova.
Real je Capella angažirao 1996. zajedno s Davorom Šukerom, Predragom Mijatovićem i Robertom Carlosom, s instantnim uspjehom. Međutim, Capello je 1997. na opće iznenađenje raskinuo suradnju sa Španjolcima i vratio se na poziv Berlusconija da izvuče Milan iz krize rezultata i igre. Njegova druga era za kormilom Vragova bila je kratka i gorka, jer momčad nije uspio uvesti čak niti u Kup UEFA.
Nakon tog neuspjeha godinu je dana pauzirao, da bi 1999. preuzeo Romu i ubrzo joj dao pobjedničke obrise. U prvoj sezoni doveo ju je do Europe, a 2001. i do tek trećeg naslova u klupskoj povijesti, 18 godina nakon prethodnog. U iduće tri godine još je dvaput s Romom bio drugi i jednom finalist Kupa, a 2002. je u igri za scudetto bio do zadnjeg kola.
S istim klubovima i igrački i trenerski trofeji
Kad se odnos s Vukovima istrošio (i kad se Romina blagajna ispraznila nakon godina nesmiljenog kupovanja), Capella se sjetio Juventus, tražeći nasljednika trofejnom Lippiju. Sprega Juvea i Capella odmah se pokazala pobjedničkom, mada danas znamo da su u tim pobjedama ulogu igrale i izvansportske okolnosti. U obje sezone u kojima ih je vodio trener iz Friulija, Zebre su se okitile scudettima, postigavši 53 pobjede i pretrpjevši samo pet poraza. Nešto od te blistave bilance valjda je zasluga i Capella, a ne samo Luciana Moggija i njegove mašinerije za namještanje prijateljskih sudaca.
Capello je jedinstven trener u svijetu po tome što je s ista tri kluba osvajao trofeje i kao igrač i kao trener.
Za razliku od brojnih trofejnih trenera koji nisu imali zapažene igračke karijere, bio je vrhunski nogometaš, prvotimac Rome, Juventusa i Milana, sa svakim od kojih se domogao ponekog trofeja. S Juventusom je triput bio talijanski prvak i dvaput drugoplasirani, s Romom je uhvatio Kup, s Milanom i Kup i prvenstvo.
Desetljećima kasnije, kad je zamijenio igračku trenerskom uniformom, vodio je ista tri talijanska kluba i također se sa svakim od njih okitio naslovima.
Istakao se i u reprezentaciji, za koju je odigrao 32 utakmice i postigao osam golova, od kojih se najviše pamti onaj na Wembleyju, kojim je Italija prvi puta u povijesti svladala Englesku u gostima.
Igračku je karijeru završio 1980. u Milanu i to baš u sezoni koju je obilježio Totonero, do ove godine najveći skandal u calciju. Zbog namještanja utakmica radi dobitaka na ilegalnim kladionicama, te su godine kažnjeni brojni nogometaši i klubovi, od kojih Milan i Lazio izbacivanjem iz lige. Ironijom sudbine, 26 godina kasnije, još je jedan važan trenutak u Capellovom životu povezan sa skandalom i kaznama – prekid s Juventusom i drugi odlazak u Madrid. Naravno, ni u jednom slučaju njegovo ime nije se spominjalo među sumnjivcima; Fabio Capello puno je prepametan da bi se upletao u prljava posla!
Osobna karta
Ime i prezime: Fabio Capello
Nadimak: Don Fabio
Datum rođenja: 18. lipnja 1946.
Mjesto rođenja: San Canzian d'Isonzo
Zanimanje: trener
Klub: Real Madrid
Igračka pozicija: srednji vezni
Sinonim za uspjeh
Trenerske zvijezde malobrojnije su od igračkih. Lako ih je nabrojati i na prste Alex Ferguson, Marcello Lippi, Jose Mourinho, Rafael Benitez pa od južnoameričkih Carlos Bianchi i Luiz Felipe Scolari. Fabio Capello član je te elite, trener čije je ime sinonim za uspjeh. Pogledajmo kakve je sjajne rezultate postigao u 15 godina rada na vrhu.
Sedam talijanskih prvenstava: 1992., 1993., 1994. i 1996. s Milanom, 2001. s Romom i 2005. i 2006.* s Juventusom
Četiri talijanska Superkupa: 1992., 1993. i 1994. s Milanom te 2001. s Romom
Jedno španjolsko prvenstvo: 1997. s Real Madridom
Jedan španjolski Superkup: 1996. s Real Madridom
Liga prvaka: 1994. s Milanom
Europski Superkup: 1995. s Milanom
(*dva zadnja naslova Juventusu oduzeta odlukom Saveza)
Copyright Soccerphile/Zri Sport
Bet with Bet 365
World Soccer News
Soccer betting tips
Soccer Books & DVDs
Tags
Soccer News soccer football J-League K-League Betting
Friday, June 30, 2006
Long Road Ahead For Asia
Asia should be thankful for Australia – though Japan may find it difficult to find any gratitude – and the fact that the newest member of the Asian Football Confederation (AFC) was the only one of the five representatives to progress past the knockout stage.
Suspicions in Europe and elsewhere that Japan and South Korea’s 2002 success was helped hugely by home advantage will not have been allayed by the fact that the traditional big four Asian nations, were, as the saying goes, “home before the postcards”.
More serious is the fact that even with Australia’s presence in the last sixteen, there is sure to be at least some pressure from other confederations to reduce Asia’s current World Cup allocation of 4.5 spots. Any decision to do so would be have a profound effect on the continent’s football scene and with Australia looking strong, one or more of the traditional powers will miss out in 2010.
It is natural that there will be postmortems as to why Asia’s traditional ‘big four’ didn’t make it to the second round and earlier this week, the AFC’s President, Mohamed bin Hamman, pointed the finger at the standard of the continent’s domestic leagues.
It doesn’t take a genius to recognize that Asian domestic leagues have to improve and not just for the sake of future World Cups. However, nobody should forget that European nations have long and rich football traditions and it is only relatively recently that leagues such as Korea’s and Japan’s became professional – Korea was the first in 1983.
Asian fans shouldn’t then beat themselves up about the standard of their domestic set-ups, it would be truly miraculous if their leagues could even be compared to those of even average European nations and it is a credit to Japan that, in terms of professionalism and organization at least, the J-League can.
The problem is that during the World Cup, they are compared with the best by people watching all over the world simply because that is the nature of the tournament. Sat in Leipzig’s Stadium before the Korea – France clash, a quick glance at FIFA’s team sheets revealed the size of the challenge facing the 2002 semi-finalists. Players from Seongnam Ilhwa Chunma, Jeonbuk Hyundai Motors and Suwon Samsung Bluewings were facing those from Real Madrid, Chelsea, Juventus and Bayern Munich -it is to Korea’s credit that they came away with a 1-1 draw.
Bin Hamman said that Australia succeeded because their players play in big leagues but what he is forgetting is that those leagues are not Australian. He can’t have it both ways – praising a nation who fielded just one or two A-League stars in the World Cup while telling others to improve their domestic set-ups. International experience is good for players and national teams but a strong league provides a much stronger foundation for continued success.
It is tough to find a balance. Immediately after Korea’s loss against Switzerland, Dick Advocaat told his soon-to-be-ex employers that the K-League has to improve. At the same time in a different part of Hanover’s World Cup Stadium, Lee Chun-soo, perhaps Korea’s best player in Germany and the 2005 K-League MVP, was telling reporters that he wanted another try in Europe.
Just days after giving his advice, Advocaat is getting ready to take two of the K-League’s best players, Kim Dong-jin and Lee Ho, with him to his new club Zenit St. Petersburg. It is a little like going to a friend’s party, telling them it’s boring before taking some of the best music and drinks to another party. The experience in Russia may improve the players and therefore the national team but what about the K-League?
It is hard to blame the players especially as they are usually encouraged to head overseas by media and supporters who are proud to see their home-grown stars strutting their stuff on a weekly basis in such strong leagues England, Spain or Germany.
France’s second division couldn’t be classed as such though that is where one of Asia’s brightest stars Masashi Oguro chose to play – a decision that shows there is still much work to be done.
The striker was one of the successes of the 2005 J-League season and his goals helped Gamba Osaka lift a first-ever league title. He broke into the national team and helped Team Nippon qualify for the World Cup. Instead of staying with Gamba, one of the biggest and best teams in Asia, to defend their title as well as participate in the Asian Champions League, he instead chose to join mid-table French second division team Grenoble Foot38 with an average attendance of only 5,000 ..
While it is welcomed that there seems to be a renewed realization that matters need to improve, it will take time, patience and a good deal of administrative will. Attention shouldn’t be overly fixed on the World Cup, a target of competitive domestic leagues is not a means to an end but an end in itself and the AFC, the respective domestic organizations, the media and the fans must be in it for the long haul.
If that happens then, despite the disappointment of the past month, there is a glimmer of hope that the 2006 World Cup may eventually seen as a watershed in Asian football.
Copyright (c) John Duerden & Soccerphile.com
Suspicions in Europe and elsewhere that Japan and South Korea’s 2002 success was helped hugely by home advantage will not have been allayed by the fact that the traditional big four Asian nations, were, as the saying goes, “home before the postcards”.
More serious is the fact that even with Australia’s presence in the last sixteen, there is sure to be at least some pressure from other confederations to reduce Asia’s current World Cup allocation of 4.5 spots. Any decision to do so would be have a profound effect on the continent’s football scene and with Australia looking strong, one or more of the traditional powers will miss out in 2010.
It is natural that there will be postmortems as to why Asia’s traditional ‘big four’ didn’t make it to the second round and earlier this week, the AFC’s President, Mohamed bin Hamman, pointed the finger at the standard of the continent’s domestic leagues.
It doesn’t take a genius to recognize that Asian domestic leagues have to improve and not just for the sake of future World Cups. However, nobody should forget that European nations have long and rich football traditions and it is only relatively recently that leagues such as Korea’s and Japan’s became professional – Korea was the first in 1983.
Asian fans shouldn’t then beat themselves up about the standard of their domestic set-ups, it would be truly miraculous if their leagues could even be compared to those of even average European nations and it is a credit to Japan that, in terms of professionalism and organization at least, the J-League can.
The problem is that during the World Cup, they are compared with the best by people watching all over the world simply because that is the nature of the tournament. Sat in Leipzig’s Stadium before the Korea – France clash, a quick glance at FIFA’s team sheets revealed the size of the challenge facing the 2002 semi-finalists. Players from Seongnam Ilhwa Chunma, Jeonbuk Hyundai Motors and Suwon Samsung Bluewings were facing those from Real Madrid, Chelsea, Juventus and Bayern Munich -it is to Korea’s credit that they came away with a 1-1 draw.
Bin Hamman said that Australia succeeded because their players play in big leagues but what he is forgetting is that those leagues are not Australian. He can’t have it both ways – praising a nation who fielded just one or two A-League stars in the World Cup while telling others to improve their domestic set-ups. International experience is good for players and national teams but a strong league provides a much stronger foundation for continued success.
It is tough to find a balance. Immediately after Korea’s loss against Switzerland, Dick Advocaat told his soon-to-be-ex employers that the K-League has to improve. At the same time in a different part of Hanover’s World Cup Stadium, Lee Chun-soo, perhaps Korea’s best player in Germany and the 2005 K-League MVP, was telling reporters that he wanted another try in Europe.
Just days after giving his advice, Advocaat is getting ready to take two of the K-League’s best players, Kim Dong-jin and Lee Ho, with him to his new club Zenit St. Petersburg. It is a little like going to a friend’s party, telling them it’s boring before taking some of the best music and drinks to another party. The experience in Russia may improve the players and therefore the national team but what about the K-League?
It is hard to blame the players especially as they are usually encouraged to head overseas by media and supporters who are proud to see their home-grown stars strutting their stuff on a weekly basis in such strong leagues England, Spain or Germany.
France’s second division couldn’t be classed as such though that is where one of Asia’s brightest stars Masashi Oguro chose to play – a decision that shows there is still much work to be done.
The striker was one of the successes of the 2005 J-League season and his goals helped Gamba Osaka lift a first-ever league title. He broke into the national team and helped Team Nippon qualify for the World Cup. Instead of staying with Gamba, one of the biggest and best teams in Asia, to defend their title as well as participate in the Asian Champions League, he instead chose to join mid-table French second division team Grenoble Foot38 with an average attendance of only 5,000 ..
While it is welcomed that there seems to be a renewed realization that matters need to improve, it will take time, patience and a good deal of administrative will. Attention shouldn’t be overly fixed on the World Cup, a target of competitive domestic leagues is not a means to an end but an end in itself and the AFC, the respective domestic organizations, the media and the fans must be in it for the long haul.
If that happens then, despite the disappointment of the past month, there is a glimmer of hope that the 2006 World Cup may eventually seen as a watershed in Asian football.
Copyright (c) John Duerden & Soccerphile.com
Tuesday, April 4, 2006
Soccer in European Capitals
Slovenian capital Ljubljana the only one without a team in the
top flight
Slovenska sramota - Ljubljana jedina bez prvoligaša
Jedini europski glavni grad koji nema nijednog nogometnog prvoligaša je - Ljubljana. I ne tako čudan podatak, s obzirom na tretman koji je nogomet imao u Sloveniji još u vrijeme postojanja Jugoslavije: nikakav!
Zadnji je ljubljanski klub u Si.Mobil Ligi bila Olimpija, koja je međutim zbog financijskih teškoća amaterizirana i poslana u četvrti rang natjecanja.
Istraživanje koje je proveo slovenski magazin Sportal pokazuje da Atena, Moskva i Tbilisi daju najviše klubova svojim nacionalnim prvim ligama, po sedam, dok je relativno najzastupljeniji armenski glavni grad Erevan, sa šest klubova od devet armenskih prvoligaša.
Zagreb daje tri prvoligaša, ako ubrojimo Inter iz Zaprešića, koji formalno nosi titulu posebnog grada, no koji u narodu uživa status predgrađa (otud i Interov nadimak "Diva iz predgrađa").
Pogledajmo sve klubove iz europskih glavnih gradova
Sedam klubova:
Grčka (16 klubova u 1. ligi) - Atena: Olympiacos, Panathinaikos, AEK, Atromitos, Egaleo, Ionikos, Kallithea
Gruzija (16) - Tbilisi: Dinamo, WIT, Ameri, Lokomotivi, Dinamo Sokhumi, Spektakl, Tbilisi
Rusija (16) - Moskva: CSKA, Moskva, Spartak, Saturn, Lokomotiv, Dinamo, Torpedo
Šest klubova:
Engleska (20) - London: Chelsea, Tottenham, Arsenal, West Ham United, Charlton Athletic, Fulham
Armenija (9) - Erevan: Ararat, Banants, Kilikia, Lernajin Artsah, Pjunik, Dinamo Zenit
Azerbejdžan (14) - Baku: Baku, Inter, Karabah, MOIK, Nefči, Olimpik
Srbija i Crna Gora (16) - Beograd: Crvena zvezda, Partizan, Voždovac, OFK Beograd, Rad, Obilić
Pet klubova:
Irska (12) Dublin: St. Patrick's, Shelbourne, Dublin City, University College Dublin, Bohemians
Mađarska (16) - Budimpešta: Ujpesti ZE, MTK, Honved, Ferencvaros, Vasas
Rumunjska (16) - Bukurešt: Steaua, Rapid, Dinamo, National 2000, Sportul Studentesc
Četiri kluba:
Bjelorusija (14) - Minsk: Dinamo, Lokomotiv, MTZ RIPO, Zvezda BGU
Bugarska (16) - Sofija: CSKA, Levski, Lokomotiv, Slavija
Cipar (14) - Nikozija: APOEL, Omonia, Akritas, Olympiakos
Island (10) - Reykjavik: Valur, Fylkir, Fram, Throttur
Makedonija (12) - Skopje: Rabotnički, Vardar, Makedonija, Cementarnica
Tri kluba:
Albanija (10) - Tirana: Dinamo, Partizani, Tirana
Andora (8) - Andorra la Vella: Lusitans, Principat, Ranger's
Bosna i Hercegovina (16) - Sarajevo: Sarajevo, Željezničar, Slavija
Estonija (10) - Talin: TVMK, Flora, Ajax Lasnamae
Hrvatska (12) - Zagreb: Dinamo, Zagreb
Litva (10) - Vilnius: Žalgiris, Vilnius, Vetra
Moldavija (8) - Kišinjev: Zimbru, Dacia, Politechnica
Portugal (18) - Lisabon: Sporting, Benfica, Belenenses
Sjeverna Irska (16) - Belfast: Linfield, Glentoran, Cliftonville
Španjolska (20) - Madrid: Real, Atletico, Getafe
Dva kluba:
Austrija (10) - Beč: Austria, Rapid
Belgija (18) - Bruxelles: Anderlecht, Molenbeek
Češka (16) - Praga: Slavija, Sparta
Farski otoci (10) - Torshavn: B36, HB
Italija (20) - Rim: Roma, Lazio
Latvija (8) - Riga: Riga, Skonto
Norveška (14) - Oslo: Lyn, Valerenga
Poljska (16) - Varšava: Legia, Polonia
Slovačka (10) - Bratislava: Artmedia Petržalka, Inter
Škotska (12) - Glasgow: Rangers, Celtic
Švedska (14) - Stockholm: Djurgardens, Hammarby
Ukrajina (16) - Kijev: Dynamo, Arsenal
Jedan klub:
Danska (12) - Kopenhagen: FC Kobenhavn
Finska (14) - Helsinki: HJK Helsinki
Francuska (20) - Pariz: PSG
Nula klubova:
Slovenija (10) - Ljubljana: nijedan
(Source: Sportal)
cheap hotels in Slovenia
fa cup / champions league soccer tickets
top flight
Slovenska sramota - Ljubljana jedina bez prvoligaša
Jedini europski glavni grad koji nema nijednog nogometnog prvoligaša je - Ljubljana. I ne tako čudan podatak, s obzirom na tretman koji je nogomet imao u Sloveniji još u vrijeme postojanja Jugoslavije: nikakav!
Zadnji je ljubljanski klub u Si.Mobil Ligi bila Olimpija, koja je međutim zbog financijskih teškoća amaterizirana i poslana u četvrti rang natjecanja.
Istraživanje koje je proveo slovenski magazin Sportal pokazuje da Atena, Moskva i Tbilisi daju najviše klubova svojim nacionalnim prvim ligama, po sedam, dok je relativno najzastupljeniji armenski glavni grad Erevan, sa šest klubova od devet armenskih prvoligaša.
Zagreb daje tri prvoligaša, ako ubrojimo Inter iz Zaprešića, koji formalno nosi titulu posebnog grada, no koji u narodu uživa status predgrađa (otud i Interov nadimak "Diva iz predgrađa").
Pogledajmo sve klubove iz europskih glavnih gradova
Sedam klubova:
Grčka (16 klubova u 1. ligi) - Atena: Olympiacos, Panathinaikos, AEK, Atromitos, Egaleo, Ionikos, Kallithea
Gruzija (16) - Tbilisi: Dinamo, WIT, Ameri, Lokomotivi, Dinamo Sokhumi, Spektakl, Tbilisi
Rusija (16) - Moskva: CSKA, Moskva, Spartak, Saturn, Lokomotiv, Dinamo, Torpedo
Šest klubova:
Engleska (20) - London: Chelsea, Tottenham, Arsenal, West Ham United, Charlton Athletic, Fulham
Armenija (9) - Erevan: Ararat, Banants, Kilikia, Lernajin Artsah, Pjunik, Dinamo Zenit
Azerbejdžan (14) - Baku: Baku, Inter, Karabah, MOIK, Nefči, Olimpik
Srbija i Crna Gora (16) - Beograd: Crvena zvezda, Partizan, Voždovac, OFK Beograd, Rad, Obilić
Pet klubova:
Irska (12) Dublin: St. Patrick's, Shelbourne, Dublin City, University College Dublin, Bohemians
Mađarska (16) - Budimpešta: Ujpesti ZE, MTK, Honved, Ferencvaros, Vasas
Rumunjska (16) - Bukurešt: Steaua, Rapid, Dinamo, National 2000, Sportul Studentesc
Četiri kluba:
Bjelorusija (14) - Minsk: Dinamo, Lokomotiv, MTZ RIPO, Zvezda BGU
Bugarska (16) - Sofija: CSKA, Levski, Lokomotiv, Slavija
Cipar (14) - Nikozija: APOEL, Omonia, Akritas, Olympiakos
Island (10) - Reykjavik: Valur, Fylkir, Fram, Throttur
Makedonija (12) - Skopje: Rabotnički, Vardar, Makedonija, Cementarnica
Tri kluba:
Albanija (10) - Tirana: Dinamo, Partizani, Tirana
Andora (8) - Andorra la Vella: Lusitans, Principat, Ranger's
Bosna i Hercegovina (16) - Sarajevo: Sarajevo, Željezničar, Slavija
Estonija (10) - Talin: TVMK, Flora, Ajax Lasnamae
Hrvatska (12) - Zagreb: Dinamo, Zagreb
Litva (10) - Vilnius: Žalgiris, Vilnius, Vetra
Moldavija (8) - Kišinjev: Zimbru, Dacia, Politechnica
Portugal (18) - Lisabon: Sporting, Benfica, Belenenses
Sjeverna Irska (16) - Belfast: Linfield, Glentoran, Cliftonville
Španjolska (20) - Madrid: Real, Atletico, Getafe
Dva kluba:
Austrija (10) - Beč: Austria, Rapid
Belgija (18) - Bruxelles: Anderlecht, Molenbeek
Češka (16) - Praga: Slavija, Sparta
Farski otoci (10) - Torshavn: B36, HB
Italija (20) - Rim: Roma, Lazio
Latvija (8) - Riga: Riga, Skonto
Norveška (14) - Oslo: Lyn, Valerenga
Poljska (16) - Varšava: Legia, Polonia
Slovačka (10) - Bratislava: Artmedia Petržalka, Inter
Škotska (12) - Glasgow: Rangers, Celtic
Švedska (14) - Stockholm: Djurgardens, Hammarby
Ukrajina (16) - Kijev: Dynamo, Arsenal
Jedan klub:
Danska (12) - Kopenhagen: FC Kobenhavn
Finska (14) - Helsinki: HJK Helsinki
Francuska (20) - Pariz: PSG
Nula klubova:
Slovenija (10) - Ljubljana: nijedan
(Source: Sportal)
cheap hotels in Slovenia
fa cup / champions league soccer tickets
Tuesday, August 23, 2005
Player Focus - Samuel Eto'o
Samuel Eto'o - Golgeter i pjevač
Brz, snažan i direktan, Samuel Eto'o može se pohvaliti značajnim iskustvom, unatoč mladosti. Star je samo 24 godine, a čini se da je već "cijelu vječnost" na nogometnoj sceni. Kao najmlađi član kamerunske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1998., pojavio se kao zamjena u dvoboju protiv Italije. Ubrzo je zaslužio stalno mjesto u reprezentaciji te je osvojio Afrička prvenstva 2000. i 2002. i Olimpijsko zlato 2000. Na Svjetskom prvenstvu 2002. odigrao je sve tri utakmice za Kamerun i postigao pobjednički pogotak protiv Saudijske Arabije. Dvije zadnje godine proglašen je najboljim igračem Afrike, a sezonu 2004/05 trijumfalno je završio kao najbolji strijelac prvaka Barcelone.
Opisan kao "novi Roger Milla", mladi je Kamerunac u par godina preuzeo plašt svog slavnog i 29 godina starijeg prethodnika, proglašenog najboljim kamerunskim nogometašem u povijesti.
Rođen u glavnom kamerunskom gradu Douali 10. ožujka 1981., Eto'o je formiran u drugoligaškoj UCB-u iz Douale. Imao je samo 16 godina kad je svojim golovima progurao momčad do četvrtfinala državnog kupa.
Trenirao je i u nogometnoj akademiji Kadji te je upao u oči španjolskim skautima kad je nastupio na juniorskom turniru u Europi.
Menadžeri su ga ponudili Realu, koji ga je spremno prihvatio te koristio u mladoj i B-momčadi prije no što ga je 1997. posudio drugoligaškom Leganesu. Kad se vratio s jednogodišnje posudbe, promoviran je u prvu momčad Reala, ali je idućih mjeseci opet poslan na posudbu, prvo u Espanyol pa u Mallorcu. Dok ga u Espanyolu nitko živ nije ni najmanje zarezivao, u Mallorci je svečano gurnut u prvu postavu i odmah oduševio. U 13 je nastupa u proljeće 2000. postigao šest pogodaka i postao mala senzacija španjolskog prvenstva.
Kad ga je posudio Mallorci, Real je lukavo zadržao 50% udjela u vlasništvu nad njegovim ugovorom, no Eto'o je unatoč odličnom učinku iz sezone u sezonu uzalud čekao da ga matični klub pozove natrag na Santiago Bernabeu.
Čak ni nakon sezone 2002/03, koju je zaokružio na veličanstven način s dva pogotka u finalu Kraljevog kupa protiv Huelve, nije dobio zeleno svjetlo za povratak u Real, međutim njome si je otvorio vrata budućeg transfera na još bolje radno mjesto.
Okolnosti pod kojima je Eto'o uopće nastupio u finalu Kraljevog kupa bile su izvanredne. Dva je dana prije finala igrao u polufinalu Kupa konfederacija u Parizu, zatim je doletio u Elche na dvoboj protiv Huelve, da bi poslije slavlja opet letio u Pariz na finale Kupa konfederacija protiv Brazila.
Pandiani je te večeri na stadionu Martinez Valero doveo Mallorcu u vodstvo, a Eto'o je dovršio posao s dva briljantna protunapada u zadnjih petnaest minuta. Zamijenjen je u 88. minuti i zaradio zaglušujući pljesak kad je pokazao prema nebu, u sjećanje na suigrača Marca-Viviena Foea, koji se srušio i preminuo nakon
polufinala Kupa konfederacija protiv Kolumbije.
Tko čeka Real, ne dočeka
Iduća je godina za Eto'oa bila prijelomna, jer je Mallorca jednostavno postala pretijesna za njega. Postigao je hat-trick protiv APOEL-a u Kupu UEFA, gdje su otočani dogurali do četvrte runde, te je sa 17 pogodaka
podebljao svoj konto na Stadionu Son Moix na 54 pogotka u 133 utakmice tijekom četiri i pol sezone.
Posljednja je sezona bila donekle mučna za Eto'oa i njegove poslodavce, jer je on u više navrata podsjećao da smatra kako je prerastao sredinu u kojoj igra.
Pred Novu godinu 2004. prekršio je nalog te se uputio u Afriku radi nastupa za reprezentaciju u olimpijskim kvalifikacijama. Kad je izostao s nekoliko treninga, Mallorca se obratila FIFA-i i tražila njenu intervenciju.
- "Eto'ou nismo dali dozvolu za nastup na predolimpijskom turniru, jer su njegovi termini izvan službenog FIFA-inog kalendara. Stoga smatramo da je do ove krize došlo krivnjom Kamerunskog nogometnog saveza. - tumačio je klub.
Eto'o se pod pritiskom vratio, ali je bilo jasno da će konac sezone donijeti razlaz između njega i Mallorce.
U Kameruncu je tinjala nada da će se napokon naći u "galaktičkom" sastavu Real Madrida, no uslijedilo je novo razočaranje kad je Realova uprava oklijevala pratiti nadmetanje s Barcelonom.
Eto'ovi su menadžeri naslutili da bi Real htio otkupiti svoj dio ugovora od Mallorce samo da ga potom posudi trećem klubu, što je Afrikanca užasavalo.
- "Ako bi Real tako postupio, mi bismo znali kako odgovoriti na taj potez." - zaprijetili su Eto'ovi zastupnici, aludirajući na moguću tužbu sudu protiv Reala zbog "onemogućavanja igračkog napredovanja".
Barcin je predsjednik Joan Laporta tako zapeo za Eto'oa, da je povećavao ponudu Mallorci iz tjedna u tjedan, a kad je cijena dosegla 24 milijuna eura, Realov je gazda Florentino Perez konačno odustao i okrenuo se Michaelu Owenu. Budući da je Barca već bila postigla dogovor i s Mallorcom i s Eto'om, čekalo se samo hoće li Real izjednačiti konačnu ponudu, u kojem bi slučaju Kamerunac pripao njemu. Real je dobio sedam dana da i sam ponudi 24 milijuna eura, po isteku roka koji je postavila Mallorca, madridski je klub ostao nijem i Barca je dobila pojačanje kojemu su se Laporta i Rijkaard nadali.
Barcelona, moj dom!
Eto'o je u danima prije transfera objavio na sve strane svijeta da mu je drago što će se preseliti na Nou Camp, no njegovi bliski znanci ipak su bili uvjereni da se osjeća poniženim zbog Realovog upornog oklijevanja da mu dade priliku.
- "Imamo Ronalda, Raula i Owena te nam Eto'o nije nužan, a osim toga naša je kvota izvaneuropskih igrača već popunjena Ronaldom, Robertom Carlosom i Walterom Samuelom." - branio se Real, mada će se uskoro vidjeti da se samo - tješio.
Eto'o je u Rijkaardovoj shemi dobio mjesto u napadačkom tandemu s Henrikom Larssonom, no kad je Larsson potkraj studenog polomio koljeno, Barcin napadački potencijal nije opao ni za dlaku! Uz Kamerunca kao jedinog isturenog igrača, nešto su veće ofanzivne obaveze dobili ofanzivni vezni Ronaldinho i Giuly i napad je crveno-plavih nastavio djelovati kao satni mehanizam.
Afrička je "devetka" izvanrednim motoričkim sposobnostima najčešće bivala za pola koraka brža od protivničke obrane, te je u Barcin neumoljivi juriš prema naslovu prvaka ugradila fantastičnih 25 pogodaka.
Eto'ou nisu odoljeli ni europski vratari. Tko može zaboraviti kako je na stotinku sekunde tempirao ulet kroz inače neslomljivu Chelseajevu obranu da pospremi oštar centaršut Maxija Lopeza u mrežu Petra Čecha?
Nema sumnje, Barca je dobila fantastičnog centarfora za niz godina.
"Madridski pederi..."
Kad je Barca prethodni puta osvojila prvenstvo, 1998/99, Samuel Eto'o bio je jedan od Realovih juniora, koji se nadao ponekom ulasku u igru s klupe za pričuvne igrače. Šest godina kasnije, Eto'o je bio glavni junak Barcine proslave naslova nakon neriješenog u Valenciji protiv Levantea.
Pred masom navijača na Nou Campu i brojnim televizijskim kamerama i mikrofonima, Afrikanac je ugodnim baritonom skandirao "Madrid, cabrón, saluda al campeón", što u prijevodu glasi otprilike "Madridski pederi, pozdravite prvake".
Svi su se u Barceloni tako dobro zabavljali, a nitko bolje od Eto'oa, barem dok idućeg dana mediji nisu osvanuli s ne baš laskavim komentarima na račun njegovog uvredljivog slogana. U Kataloniji su ga razumjeli: radilo se o reakciji igrača uvrijeđenog što njegov talent nisu prepoznali na Santiago Bernabeuu.
Ostatak je Španjolske bio manje oduševljen, dok su u Madridu zahtijevali ispriku.
Šokiran gužvom koju je izazvao, Kamerunac je dan kasnije sazvao tiskovnu konferenciju i iskreno se ispričao zbog "pjesmice".
- "Tisuću puta molim da mi oproste svi koji su se osjetili uvrijeđenim mojim istupom. Žao mi je što sam izvikivao parole, koje su mogle uvrijediti pripadnike kluba koji me je i doveo u Europu, kao i brojne Realove navijače. Bilo je to kao da pljujem u zdjelu iz koje jedem. Jest, vikao sam 'ono', ali to ne odražava moj stvarni osjećaj prema Realu. Bili su to samo trenuci euforije." - rekao je Eto'o, priznavši da je jutro poslije incidenta razgovarao s nekim osobama iz Reala - moguće s bivšim suigračima - koji su mu očito savjetovali da se javno ispriča.
- "Najbolje je ne reći ništa o riječima koje je prilikom proslave izgovorio Samuel Eto'o." - kazao je Emilio Butragueno, Realov potpredsjednik. - "Tiskovna konferencija koju je sazvao bio je dobar gest s njegove strane, a mi prihvaćamo njegove isprike."
- "Ne poznajem razloge Eto'ovog vrijeđanja. Mora da je zbog nečega uvrijeđen, ali ne treba zbog toga dizati prašinu. Svi mi koji smo slavili titule počinili smo poneku ludost i rekli poneku riječ previše. Glavno je da se on ispričao u roku od 24 sata." - bio je pomirljiv i Realov kapetan Raul Gonzalez.
Disciplinski je odbor Nogometnog saveza ipak kaznio Eto'oa s 12.000 eura globe, zbog čega je Barcelona najavila žalbu, smatrajući da je izvikivanje "pučkih stihova" prebanalan grijeh da bi trebao biti ikako kažnjen.
Reprezentacija: dvostruki prvak Afrike
Kamerun se vrlo rano okoristio uslugama novog talenta pa je Eto'o u "Nepokorivim lavovima" debitirao s tek navršenih 17 godina u prijateljskoj utakmici protiv Costa Rice. Zabilježio je i kratak nastup na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj, u drugom poluvremenu susreta protiv Italije u Montpellieru, koji su Talijani dobili s 3:0.
Sa 17 godina i tri mjeseca, bio je najmlađi sudionik tog Mundiala, a kad je turnir završio, postao je standardni reprezentativac, stvorivši s Patrickom Mbomom znamenit napadački tandem, dovoljan za naslove afričkog prvaka 2000. i 2002.
Bivši kamerunski izbornik, Pierre Lechantre, rekao je da Eto'o ima izgleda postati jednako dobar, ako ne i bolji od legendarnog Mille, koji je postigao četiri gola na Svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji s 38 godina, te još jedan četiri godine kasnije u Sjedinjenim državama.
"Ima sve prave kvalitete za centarfora - nos za gol, odličan i 'tijesan' dribling, hladnu glavu pred vratima i borbeni duh u kaznenom prostoru."
Nagrade: već u rangu Weaha i Abedija Pelea!
Eto'o je u prosincu 2004. postao tek četvrti afrički nogometaš koji je dva puta zaredom osvojio naslov najboljeg afričkog igrača. Prije njega, to su uspjeli samo Abedi Pele iz Gane, George Weah iz Liberije i El Hadji Diouf iz Senegala.
Afrička nogometna konfederacija (CAF) proglasila je Eto'oa dobitnikom Zlatne lopte sa 116 glasova, ispred Didiera Drogbe iz Obale bjelokosti s 90 i Nigerijca Jay-Jay Okoche sa 63 glasa.
Eto'o međutim nije bio prisutan na svečanosti u južnoafričkom Durbanu, jer je nastupao na humanitarnoj utakmici za žrtve azijskog tsunamija na "svom" Nou Campu, kojom je prilikom postigao dva "humana" pogotka.
Prisutnima se ukazao putem video linka. - "Ovo je trenutak ponosa za mene i za moje 'Nepokorive lavove'", objavio je dvostruki pobjednik na vrhuncu slave.
(Ozren Podnar)
Osobna karta
Samuel Eto'o
Datum rođenja: 10. ožujka 1981.
Mjesto rođenja: Nkon
Visina i težina: 179 cm, 75 kg
Pozicija: srednji napadač
Broj dresa: 9
Klupska karijera (nastupi - golovi)
1997/98 Leganes 28 - 3
1998/99 Real Madrid 1 - 0
1999/00 Real Madrid 2 - 0
Mallorca 13 - 6
2000/01 Mallorca 28 -11
2001/02 Mallorca 30 - 6
2002/03 Mallorca 30 - 14
2003/04 Mallorca 32 - 17
2004/05 Barcelona 35 - 25
Reprezentacija
2000-05 Kamerun 52 - 14
Uspjesi:
Španjolski kup 2003.
Španjolsko prvenstvo 2005.
Španjolski superkup 2005.
Afričko prvenstvo 2000. i 2002.
Olimpijske igre 2000.
Afrički igrač godine 2003. i 2004.
Bet with Bet 365
World Soccer News
Soccer betting tips
Soccer Books & DVDs
Tags
Soccer News soccer football J-League K-League Betting
Brz, snažan i direktan, Samuel Eto'o može se pohvaliti značajnim iskustvom, unatoč mladosti. Star je samo 24 godine, a čini se da je već "cijelu vječnost" na nogometnoj sceni. Kao najmlađi član kamerunske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1998., pojavio se kao zamjena u dvoboju protiv Italije. Ubrzo je zaslužio stalno mjesto u reprezentaciji te je osvojio Afrička prvenstva 2000. i 2002. i Olimpijsko zlato 2000. Na Svjetskom prvenstvu 2002. odigrao je sve tri utakmice za Kamerun i postigao pobjednički pogotak protiv Saudijske Arabije. Dvije zadnje godine proglašen je najboljim igračem Afrike, a sezonu 2004/05 trijumfalno je završio kao najbolji strijelac prvaka Barcelone.
Opisan kao "novi Roger Milla", mladi je Kamerunac u par godina preuzeo plašt svog slavnog i 29 godina starijeg prethodnika, proglašenog najboljim kamerunskim nogometašem u povijesti.
Rođen u glavnom kamerunskom gradu Douali 10. ožujka 1981., Eto'o je formiran u drugoligaškoj UCB-u iz Douale. Imao je samo 16 godina kad je svojim golovima progurao momčad do četvrtfinala državnog kupa.
Trenirao je i u nogometnoj akademiji Kadji te je upao u oči španjolskim skautima kad je nastupio na juniorskom turniru u Europi.
Menadžeri su ga ponudili Realu, koji ga je spremno prihvatio te koristio u mladoj i B-momčadi prije no što ga je 1997. posudio drugoligaškom Leganesu. Kad se vratio s jednogodišnje posudbe, promoviran je u prvu momčad Reala, ali je idućih mjeseci opet poslan na posudbu, prvo u Espanyol pa u Mallorcu. Dok ga u Espanyolu nitko živ nije ni najmanje zarezivao, u Mallorci je svečano gurnut u prvu postavu i odmah oduševio. U 13 je nastupa u proljeće 2000. postigao šest pogodaka i postao mala senzacija španjolskog prvenstva.
Kad ga je posudio Mallorci, Real je lukavo zadržao 50% udjela u vlasništvu nad njegovim ugovorom, no Eto'o je unatoč odličnom učinku iz sezone u sezonu uzalud čekao da ga matični klub pozove natrag na Santiago Bernabeu.
Čak ni nakon sezone 2002/03, koju je zaokružio na veličanstven način s dva pogotka u finalu Kraljevog kupa protiv Huelve, nije dobio zeleno svjetlo za povratak u Real, međutim njome si je otvorio vrata budućeg transfera na još bolje radno mjesto.
Okolnosti pod kojima je Eto'o uopće nastupio u finalu Kraljevog kupa bile su izvanredne. Dva je dana prije finala igrao u polufinalu Kupa konfederacija u Parizu, zatim je doletio u Elche na dvoboj protiv Huelve, da bi poslije slavlja opet letio u Pariz na finale Kupa konfederacija protiv Brazila.
Pandiani je te večeri na stadionu Martinez Valero doveo Mallorcu u vodstvo, a Eto'o je dovršio posao s dva briljantna protunapada u zadnjih petnaest minuta. Zamijenjen je u 88. minuti i zaradio zaglušujući pljesak kad je pokazao prema nebu, u sjećanje na suigrača Marca-Viviena Foea, koji se srušio i preminuo nakon
polufinala Kupa konfederacija protiv Kolumbije.
Tko čeka Real, ne dočeka
Iduća je godina za Eto'oa bila prijelomna, jer je Mallorca jednostavno postala pretijesna za njega. Postigao je hat-trick protiv APOEL-a u Kupu UEFA, gdje su otočani dogurali do četvrte runde, te je sa 17 pogodaka
podebljao svoj konto na Stadionu Son Moix na 54 pogotka u 133 utakmice tijekom četiri i pol sezone.
Posljednja je sezona bila donekle mučna za Eto'oa i njegove poslodavce, jer je on u više navrata podsjećao da smatra kako je prerastao sredinu u kojoj igra.
Pred Novu godinu 2004. prekršio je nalog te se uputio u Afriku radi nastupa za reprezentaciju u olimpijskim kvalifikacijama. Kad je izostao s nekoliko treninga, Mallorca se obratila FIFA-i i tražila njenu intervenciju.
- "Eto'ou nismo dali dozvolu za nastup na predolimpijskom turniru, jer su njegovi termini izvan službenog FIFA-inog kalendara. Stoga smatramo da je do ove krize došlo krivnjom Kamerunskog nogometnog saveza. - tumačio je klub.
Eto'o se pod pritiskom vratio, ali je bilo jasno da će konac sezone donijeti razlaz između njega i Mallorce.
U Kameruncu je tinjala nada da će se napokon naći u "galaktičkom" sastavu Real Madrida, no uslijedilo je novo razočaranje kad je Realova uprava oklijevala pratiti nadmetanje s Barcelonom.
Eto'ovi su menadžeri naslutili da bi Real htio otkupiti svoj dio ugovora od Mallorce samo da ga potom posudi trećem klubu, što je Afrikanca užasavalo.
- "Ako bi Real tako postupio, mi bismo znali kako odgovoriti na taj potez." - zaprijetili su Eto'ovi zastupnici, aludirajući na moguću tužbu sudu protiv Reala zbog "onemogućavanja igračkog napredovanja".
Barcin je predsjednik Joan Laporta tako zapeo za Eto'oa, da je povećavao ponudu Mallorci iz tjedna u tjedan, a kad je cijena dosegla 24 milijuna eura, Realov je gazda Florentino Perez konačno odustao i okrenuo se Michaelu Owenu. Budući da je Barca već bila postigla dogovor i s Mallorcom i s Eto'om, čekalo se samo hoće li Real izjednačiti konačnu ponudu, u kojem bi slučaju Kamerunac pripao njemu. Real je dobio sedam dana da i sam ponudi 24 milijuna eura, po isteku roka koji je postavila Mallorca, madridski je klub ostao nijem i Barca je dobila pojačanje kojemu su se Laporta i Rijkaard nadali.
Barcelona, moj dom!
Eto'o je u danima prije transfera objavio na sve strane svijeta da mu je drago što će se preseliti na Nou Camp, no njegovi bliski znanci ipak su bili uvjereni da se osjeća poniženim zbog Realovog upornog oklijevanja da mu dade priliku.
- "Imamo Ronalda, Raula i Owena te nam Eto'o nije nužan, a osim toga naša je kvota izvaneuropskih igrača već popunjena Ronaldom, Robertom Carlosom i Walterom Samuelom." - branio se Real, mada će se uskoro vidjeti da se samo - tješio.
Eto'o je u Rijkaardovoj shemi dobio mjesto u napadačkom tandemu s Henrikom Larssonom, no kad je Larsson potkraj studenog polomio koljeno, Barcin napadački potencijal nije opao ni za dlaku! Uz Kamerunca kao jedinog isturenog igrača, nešto su veće ofanzivne obaveze dobili ofanzivni vezni Ronaldinho i Giuly i napad je crveno-plavih nastavio djelovati kao satni mehanizam.
Afrička je "devetka" izvanrednim motoričkim sposobnostima najčešće bivala za pola koraka brža od protivničke obrane, te je u Barcin neumoljivi juriš prema naslovu prvaka ugradila fantastičnih 25 pogodaka.
Eto'ou nisu odoljeli ni europski vratari. Tko može zaboraviti kako je na stotinku sekunde tempirao ulet kroz inače neslomljivu Chelseajevu obranu da pospremi oštar centaršut Maxija Lopeza u mrežu Petra Čecha?
Nema sumnje, Barca je dobila fantastičnog centarfora za niz godina.
"Madridski pederi..."
Kad je Barca prethodni puta osvojila prvenstvo, 1998/99, Samuel Eto'o bio je jedan od Realovih juniora, koji se nadao ponekom ulasku u igru s klupe za pričuvne igrače. Šest godina kasnije, Eto'o je bio glavni junak Barcine proslave naslova nakon neriješenog u Valenciji protiv Levantea.
Pred masom navijača na Nou Campu i brojnim televizijskim kamerama i mikrofonima, Afrikanac je ugodnim baritonom skandirao "Madrid, cabrón, saluda al campeón", što u prijevodu glasi otprilike "Madridski pederi, pozdravite prvake".
Svi su se u Barceloni tako dobro zabavljali, a nitko bolje od Eto'oa, barem dok idućeg dana mediji nisu osvanuli s ne baš laskavim komentarima na račun njegovog uvredljivog slogana. U Kataloniji su ga razumjeli: radilo se o reakciji igrača uvrijeđenog što njegov talent nisu prepoznali na Santiago Bernabeuu.
Ostatak je Španjolske bio manje oduševljen, dok su u Madridu zahtijevali ispriku.
Šokiran gužvom koju je izazvao, Kamerunac je dan kasnije sazvao tiskovnu konferenciju i iskreno se ispričao zbog "pjesmice".
- "Tisuću puta molim da mi oproste svi koji su se osjetili uvrijeđenim mojim istupom. Žao mi je što sam izvikivao parole, koje su mogle uvrijediti pripadnike kluba koji me je i doveo u Europu, kao i brojne Realove navijače. Bilo je to kao da pljujem u zdjelu iz koje jedem. Jest, vikao sam 'ono', ali to ne odražava moj stvarni osjećaj prema Realu. Bili su to samo trenuci euforije." - rekao je Eto'o, priznavši da je jutro poslije incidenta razgovarao s nekim osobama iz Reala - moguće s bivšim suigračima - koji su mu očito savjetovali da se javno ispriča.
- "Najbolje je ne reći ništa o riječima koje je prilikom proslave izgovorio Samuel Eto'o." - kazao je Emilio Butragueno, Realov potpredsjednik. - "Tiskovna konferencija koju je sazvao bio je dobar gest s njegove strane, a mi prihvaćamo njegove isprike."
- "Ne poznajem razloge Eto'ovog vrijeđanja. Mora da je zbog nečega uvrijeđen, ali ne treba zbog toga dizati prašinu. Svi mi koji smo slavili titule počinili smo poneku ludost i rekli poneku riječ previše. Glavno je da se on ispričao u roku od 24 sata." - bio je pomirljiv i Realov kapetan Raul Gonzalez.
Disciplinski je odbor Nogometnog saveza ipak kaznio Eto'oa s 12.000 eura globe, zbog čega je Barcelona najavila žalbu, smatrajući da je izvikivanje "pučkih stihova" prebanalan grijeh da bi trebao biti ikako kažnjen.
Reprezentacija: dvostruki prvak Afrike
Kamerun se vrlo rano okoristio uslugama novog talenta pa je Eto'o u "Nepokorivim lavovima" debitirao s tek navršenih 17 godina u prijateljskoj utakmici protiv Costa Rice. Zabilježio je i kratak nastup na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj, u drugom poluvremenu susreta protiv Italije u Montpellieru, koji su Talijani dobili s 3:0.
Sa 17 godina i tri mjeseca, bio je najmlađi sudionik tog Mundiala, a kad je turnir završio, postao je standardni reprezentativac, stvorivši s Patrickom Mbomom znamenit napadački tandem, dovoljan za naslove afričkog prvaka 2000. i 2002.
Bivši kamerunski izbornik, Pierre Lechantre, rekao je da Eto'o ima izgleda postati jednako dobar, ako ne i bolji od legendarnog Mille, koji je postigao četiri gola na Svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji s 38 godina, te još jedan četiri godine kasnije u Sjedinjenim državama.
"Ima sve prave kvalitete za centarfora - nos za gol, odličan i 'tijesan' dribling, hladnu glavu pred vratima i borbeni duh u kaznenom prostoru."
Nagrade: već u rangu Weaha i Abedija Pelea!
Eto'o je u prosincu 2004. postao tek četvrti afrički nogometaš koji je dva puta zaredom osvojio naslov najboljeg afričkog igrača. Prije njega, to su uspjeli samo Abedi Pele iz Gane, George Weah iz Liberije i El Hadji Diouf iz Senegala.
Afrička nogometna konfederacija (CAF) proglasila je Eto'oa dobitnikom Zlatne lopte sa 116 glasova, ispred Didiera Drogbe iz Obale bjelokosti s 90 i Nigerijca Jay-Jay Okoche sa 63 glasa.
Eto'o međutim nije bio prisutan na svečanosti u južnoafričkom Durbanu, jer je nastupao na humanitarnoj utakmici za žrtve azijskog tsunamija na "svom" Nou Campu, kojom je prilikom postigao dva "humana" pogotka.
Prisutnima se ukazao putem video linka. - "Ovo je trenutak ponosa za mene i za moje 'Nepokorive lavove'", objavio je dvostruki pobjednik na vrhuncu slave.
(Ozren Podnar)
Osobna karta
Samuel Eto'o
Datum rođenja: 10. ožujka 1981.
Mjesto rođenja: Nkon
Visina i težina: 179 cm, 75 kg
Pozicija: srednji napadač
Broj dresa: 9
Klupska karijera (nastupi - golovi)
1997/98 Leganes 28 - 3
1998/99 Real Madrid 1 - 0
1999/00 Real Madrid 2 - 0
Mallorca 13 - 6
2000/01 Mallorca 28 -11
2001/02 Mallorca 30 - 6
2002/03 Mallorca 30 - 14
2003/04 Mallorca 32 - 17
2004/05 Barcelona 35 - 25
Reprezentacija
2000-05 Kamerun 52 - 14
Uspjesi:
Španjolski kup 2003.
Španjolsko prvenstvo 2005.
Španjolski superkup 2005.
Afričko prvenstvo 2000. i 2002.
Olimpijske igre 2000.
Afrički igrač godine 2003. i 2004.
Bet with Bet 365
World Soccer News
Soccer betting tips
Soccer Books & DVDs
Tags
Soccer News soccer football J-League K-League Betting
Player Focus - Juan Román Riquelme
Otpadnik u Barci, junak u Villarrealu
Ozren Podnar
Riquelme je godinama slijedio putanju Diega Maradone: Argentinos Juniors, Boca Juniors, Barcelona.
Čak je debitirao u Boci ušavši umjesto Diega. Gledajući ga u dresu Argentine u kvalifikacijama i na Kupu konfederacija, shvatili smo da je pred nama savršen vezni igrač. Nikad nećemo znati zašto Barcelona nije razumjela njegovu umjetnost, no važno je da Villarreal i argentinska reprezentacija jesu, na vlastitu sreću i na radost milijuna koji ljube nogometne virtuoze.
Dan prije no što će Argentina osvojiti prvo Svjetsko prvenstvo u Buenos Airesu rođen je Juan Roman Riquelme. Bio je 24. lipnja 1978. kad je skromna obitelj Riquelme dobila jedno od svoje jedanaestero djece.
Životna priča Juana Romana Riquelmea slična je pričama mnogih velikih južnoameričkih igrača koji su zahvaljujući nogometu izašli iz bijede. Ljubav između Juana i lopte vrlo je brzo planula. Od malena se isticao u pionirima kluba svoje gradske četvrti San Fernando. Njegove su izvrsne igre dospjele do ušiju tragača za talentima, koji su morali uložiti veliki napor da ga nagovore da prijeđe u veći klub. Izaslanik Argentinos Juniorsa Jorge Rodriguez uvjerio je Riquelmea i odveo ga na La Paternal. - "Čuo sam da u pionirima kluba San Jorge ima jedan mali koji 'rastura' loptu. Nakon Maradone, on (Riquelme) bio je nešto najbolje što sam ikada vidio." - govorio je Rodriguez. Tako je Juan Roman, kao i Diego Maradona, debitirao u Argentinosima. I dalje će pratiti Diegovu putanju, prešavši u Bocu Juniors, pa u Barcelonu.
Kao igrač Argentinos Juniorsa debitirao je u juniorskoj reprezentaciji 1996. igrajući na mjestu srednjeg veznog, da bi nakon turnira u Punta del Esteu prešao na ofanzivnu spojku. I River i Boca su ga htjeli uzeti, no Riquelme je od svog zastupnika Franchija tražio da "ugovori prelazak u Bocu, pa makar tamo zarađivao pola od onog što nudi River!". Na kraju, Boca ga kupuje od Argentinosa za 800.000 dolara.
Na treninzima i u Bocinim pričuvama je "uništavao" loptu i uvjerio Carlosa Bilarda, tadašnjeg trenera, da ga uvrsti u prvu momčad. Riquelme debitira 10. studenog 1996. protiv Uniona iz Santa Fea. Ulazi umjesto nikog drugog nego Diega Maradone i izaziva ovacije tribina. Dva tjedna kasnije postiže prvenstveni pogodak protiv Huracana. Pokazao se kao duhovit, inteligentan igrač izvrsne distribucije lopte i strahovitog udarca. To je igrač poteza, "rolice", pete, namijenjen gurmanskom uživanju.
Prvak Amerike i svijeta
Iduće godine s mladom reprezentacijom Argentine osvaja Južnoameričko pa Svjetsko prvenstvo u kategoriji do 20 godina, a 16. studenog pojavljuje se u seniorskoj reprezentaciji protiv Kolumbije. Svoj je debi doživio na Bocinoj "Bomboneri", gdje je prvu reprezentativnu utakmicu odigrao i Maradona.
Parma iste godine nudi Boci 14 milijuna dolara za njega, ali on odlučuje ostati dok ne ponese s Bocom poneki značajni trofej. Trofeja će biti napretek, a ponajviše zahvaljujući njemu.
Novi Bocin trener Hector Vieira koristi ga 1998. samo sporadično., no dolazak Carlosa Bianchija vraća ga u prvi plan. Mladić je promaknut u vođu sastava, koji ubrzo osvaja dva uzastopna prvenstva.
Marcelo Bielsa zove ga na Copu America 1999. u Paragvaju, gdje je jedan od boljih članova momčadi "gaucha", no nakon tog turnira, Bielsa ga neobjašnjivo "zaboravlja". Unatoč ispadanju iz reprezentacije, domaći mu tisak dodjeljuje nagradu za igrača godine.
Još uvijek pod Bianchijevim vodstvom, Boca i Riquelme 2000. osvajaju Copu Libertadores i Interkontinentalni kup, što ovom slavnom klubu nije uspjelo od 1977. Iduće godine Boca je ponovno najbolja u Copi Libertadores, dok u "Interkontiju" gubi od Bayerna. No, Riquelmeu to nije smetalo da pokupi najprestižniju južnoameričku nagradu, onu urugvajskog El Paisa, koji ga je proglasio "Kraljem južnoameričkog nogometa" za 2001.
Van Gaalova žrtva
Do tog je trenutka Riquelmeova karijera bila toliko blistava da se usporedbe s Maradonom nisu doimale suludima. Samo je manjak reprezentativnih nastupa spriječio europske navijače da ga bolje upoznaju, no
njegovo izbacivanje iz kruga reprezentativaca najviše je naškodilo samoj Argentini. Bielsa na Svjetsko prvenstvo u Japanu i Koreji ne vodi ni njega i Saviolu pa Argentina ispada u prvoj rundi, a izbornik dobiva nogu.
Barcelona, koja je godinu ranije Boci za Riquelmea uzalud nudila 20 milijuna eura, sad ga dobila po povoljnijoj cijeni zahvaljujući "dalekovidnoj" Bielsinoj odluci da ga ne vodi na Mundial. Boca je tako utržila samo 11,5 milijuna eura podijeljenih na dvije rate, a Riquelme je u tom trenutku s navedenim iznosom bio tek deseti igrač Barce po skupoći. Taj ga podatak sigurno nije zabrinjavao, no tretman trenera Louisa van Gaala sigurno jest. Nizozemac je dvije godine nakon otkaza senzacionalno vraćen za trenera Barce, no nije promijenio pogrešan način razmišljanja zbog kojeg je i 2000. proglašen "nepodobnim" za klupu Nou Campa.
Dok je u prvom mandatu maltretirao Rivalda, sad se njegovo stručno oko usmjerilo na Riquelmea, kojemu nije podario ni status ni minutažu koje je ovaj zasluživao. No, tijekom cijele sezone Argentinac je iskazivao strpljenje i vjeru da će trener ipak progledati:
"Da sam ja Van Gaal, uvijek bih se postavljao u momčad." - kazao je Riquelme, vraćajući se u stvarnost odmah u sljedećoj rečenici. - "Ne sviđa mi se gledati utakmice s klupe. Prije svake utakmice nadam se da ću biti uvršten u prvu jedanaestoricu, ali na kraju 'mister' Van Gaal odluči drukčije, što ja poštujem."
Argentinac je bio vrlo korektan prema šefu: "Ni kad igram, ni kad ne igram, ne tražim objašnjenja od trenera. On radi za dobro momčadi, a ja ću se truditi na treninzima da uskoro postanem prvotimac." - uzalud se nadao američki igrač godine 2001. Upitan kako bi rangirao Van Gaala na ljestvici trenera s kojima je radio, Riquelme je samo mudro odgovorio da mu nedostaje trener iz Boce, Carlos Bianchi. - "On mi je prijatelj. Naš odnos nadilazi nogometne okvire i uvijek ću ga voljeti. Bilo bi mi drago da mi opet bude trener."
Logična želja, jer se kod Van Gaala nije ni mogao naigrati; Riquelme je improvizator i umjetnik lopte, a ne "ptica trkačica" i robot, kakve je Nizozemac priželjkivao u svojoj momčadi. I makar je Van Gaal "izvisio" prije kraja katastrofalne Barcine sezone, koju je izvukao Radomir Antić odličnim finišem i plasmanom u Kup UEFA, za Riquelmea nisu svanula bolja vremena. Iako je u ljeto 2003. klub preuzela nova uprava s novim stručnim stožerom na čelu s Rijkaardom i Begiristainom, Argentinac je upućen prema jugu u tada još neugledni Villarreal. Činilo se da je to početak silazne putanje igrača kojeg su do prije par godina smatrali najboljim na Zelenom kontinentu.
No, Villarreal i Riquelme jedan su na drugoga izvršili čaroban utjecaj. Klub iz Castellona u prvoj je sezoni u kojoj je njegovu igru vodio Argentinac izveo senzaciju i uvrstio se u polufinale Kupa UEFA, u kojemu je tijesno i kontroverzno poražen od kasnijeg pobjednika Valencije, a i u prvenstvu je još jednom izborio mjesto u Europi.
"U Barci nisu sa mnom dobro postupali"
"U Barceloni sa mnom nisu postupali tako dobro kao u Villarrrealu." - primijetio je Juan Ramon Riquelme,
svjestan da se ni neće vratiti s posudbe na Nou Camp. Argentinska zvijezda osjetila se preporođenom u svom novom klubu te je bez straha govorila o svom iskustvu u Barci. - "Puno se toga izmišljalo o meni dok sam bio u Barceloni, da sam navodno bio tužan i bezvoljan. Ništa od toga nije istina. Jednostavno se nekima u klubu nisam svidio pa su sa mnom loše postupali. Barca je Riquelmea posudila na dvije godine, s opcijom povratka nakon godinu dana. No, Argentinac je Barcu praktično otpisao. - "Ne razmišljam više o Barceloni, jer imam sreću da sam mogu odlučiti hoću li se vratiti ili ne." Iako žali što neće igrati s bivšim kolegom iz Boce, Martinom Palermom, koji se skrasio u Betisu, vjerovao je da će se Villarreal "boriti za naslov ili barem 'dosađivati' onima koji su na vodećim mjestima."
Da ta obećanja nisu bila prazna pokazala je sezona 2004/05, u kojoj su i Villarreal i Riquelme zaigrali najbolji nogomet od svog postanka. Argentinska je desetka spojila neumornu trku, izbrušenu tehniku i artiljerijski udarac, uprtila momčad na leđa i dovela je do prvog plasmana u Ligu prvaka u klupskoj povijesti. S 15 je pogodaka Riquelme završio sezonu kao najefikasniji vezni igrač Primere i osigurao standardno mjesto u reprezentaciju.
Nevjerojatno, ni to nije uvjerilo Barcelonu da ga povuče natrag na Nou Camp. Ponudu je zato Barci uputio Atletico Madrid, koji je netom sklopio sporazum s bivšim Bocinim trenerom Carlosom Bianchijem, no i Villarreal je već bio financijski potkožen zahvaljujući dvije odlične europske sezone i projekcijama zarade od nastupa u Ligi prvaka. Barcino je povlačenje iz igre bilo je prava prilika za Villarreal da otkupi igračev ugovor i učini ga samo svojim i Riquelme je nakon dvije godine posudbe napokon postao zaposlenik kluba iz Castellona, potpisavši s njim na četiri godine.
"Pregovori s Barcelonom bili su naporni i skupi, ali završili su uspješno. Zadržali smo jednog od najboljih igrača na svijetu, koji upravo igra briljantno za Argentinu. Do prije nekoliko dana pisalo se da će završiti u Atletico Madridu jer ga je htio novi trener Carlos Bianchi, dok Villarrealu nitko nije davao izgleda. No, na koncu smo ipak mi ti kojima je pripao Riquelme." - kazao je oduševljeni predsjednik Villarreala Fernando Roig.
Riquelme je proslavio sporazum izvanrednim pogotkom Brazilu te probojem Argentine na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj čak godinu dana prije početka natjecanja, a potom i sjajnim nastupom na Kupu konfederacija. Njegova je izvedba u netom završenoj "generalnoj probi" pojačala nerazumijevanje javnosti
za tretman koji je imao u Barceloni. Većina ni danas ne shvaća zašto Barcelona nije željela povratak igrača kojeg je dovela 2002. kao veliko pojačanje i zašto ga je uopće otjerala s Nou Campa. Možda priča ima dublji smisao, koji ćemo doznati ako Villarreal s Riquelmeom osvoji prvi trofej.
Osobna karta
Pravo ime: Juan Roman Riquelme
Nadimak: Romy
Igračka pozicija: Spojka
Datum rođenja: 24. lipnja 1978.
Mjesto rođenja: San Fernando
Visina i težina: 182 cm, 75 kg
Bračno stanje: Oženjen s Anabelom, kći Florencia
Obitelj: Desetoro braće
Igračka karijera (nastupi i golovi)
1995/96 Argentinos Juniors
1996/97 Boca Juniors 22 - 4
1997/98 Boca Juniors 19 - 0
1998/99 Boca Juniors 37 -10
1999/00 Boca Juniors 24 - 4
2000/01 Boca Juniors 27 -10
2001/02 Boca Juniors 22 -10
2002/03 Barcelona 30- 3
2003/04 Villarreal 33- 8
2004/05 Villarreal 35- 15
1997-05 Argentina 26- 5
Trofeji i nagrade
1 Copa Libertadores (2000. i 2001)
1 Interkontinentalni kup (2000)
3 prvenstva Argentine (Apertura 1998, Clausura 1999, Apertura 2000)
1 Svjetsko prvenstvo U-20 (1997)
1 Južnoameričko prvenstvu U-20 (1997)
1 finale Kupa konfederacija (2005)
Najbolji igrač Južne Amerike (2001)
Copyright Soccerphile/Nogomet
Bet with Bet 365
World Soccer News
Soccer betting tips
Soccer Books & DVDs
Tags
Soccer News soccer football J-League K-League Betting
Ozren Podnar
Riquelme je godinama slijedio putanju Diega Maradone: Argentinos Juniors, Boca Juniors, Barcelona.
Čak je debitirao u Boci ušavši umjesto Diega. Gledajući ga u dresu Argentine u kvalifikacijama i na Kupu konfederacija, shvatili smo da je pred nama savršen vezni igrač. Nikad nećemo znati zašto Barcelona nije razumjela njegovu umjetnost, no važno je da Villarreal i argentinska reprezentacija jesu, na vlastitu sreću i na radost milijuna koji ljube nogometne virtuoze.
Dan prije no što će Argentina osvojiti prvo Svjetsko prvenstvo u Buenos Airesu rođen je Juan Roman Riquelme. Bio je 24. lipnja 1978. kad je skromna obitelj Riquelme dobila jedno od svoje jedanaestero djece.
Životna priča Juana Romana Riquelmea slična je pričama mnogih velikih južnoameričkih igrača koji su zahvaljujući nogometu izašli iz bijede. Ljubav između Juana i lopte vrlo je brzo planula. Od malena se isticao u pionirima kluba svoje gradske četvrti San Fernando. Njegove su izvrsne igre dospjele do ušiju tragača za talentima, koji su morali uložiti veliki napor da ga nagovore da prijeđe u veći klub. Izaslanik Argentinos Juniorsa Jorge Rodriguez uvjerio je Riquelmea i odveo ga na La Paternal. - "Čuo sam da u pionirima kluba San Jorge ima jedan mali koji 'rastura' loptu. Nakon Maradone, on (Riquelme) bio je nešto najbolje što sam ikada vidio." - govorio je Rodriguez. Tako je Juan Roman, kao i Diego Maradona, debitirao u Argentinosima. I dalje će pratiti Diegovu putanju, prešavši u Bocu Juniors, pa u Barcelonu.
Kao igrač Argentinos Juniorsa debitirao je u juniorskoj reprezentaciji 1996. igrajući na mjestu srednjeg veznog, da bi nakon turnira u Punta del Esteu prešao na ofanzivnu spojku. I River i Boca su ga htjeli uzeti, no Riquelme je od svog zastupnika Franchija tražio da "ugovori prelazak u Bocu, pa makar tamo zarađivao pola od onog što nudi River!". Na kraju, Boca ga kupuje od Argentinosa za 800.000 dolara.
Na treninzima i u Bocinim pričuvama je "uništavao" loptu i uvjerio Carlosa Bilarda, tadašnjeg trenera, da ga uvrsti u prvu momčad. Riquelme debitira 10. studenog 1996. protiv Uniona iz Santa Fea. Ulazi umjesto nikog drugog nego Diega Maradone i izaziva ovacije tribina. Dva tjedna kasnije postiže prvenstveni pogodak protiv Huracana. Pokazao se kao duhovit, inteligentan igrač izvrsne distribucije lopte i strahovitog udarca. To je igrač poteza, "rolice", pete, namijenjen gurmanskom uživanju.
Prvak Amerike i svijeta
Iduće godine s mladom reprezentacijom Argentine osvaja Južnoameričko pa Svjetsko prvenstvo u kategoriji do 20 godina, a 16. studenog pojavljuje se u seniorskoj reprezentaciji protiv Kolumbije. Svoj je debi doživio na Bocinoj "Bomboneri", gdje je prvu reprezentativnu utakmicu odigrao i Maradona.
Parma iste godine nudi Boci 14 milijuna dolara za njega, ali on odlučuje ostati dok ne ponese s Bocom poneki značajni trofej. Trofeja će biti napretek, a ponajviše zahvaljujući njemu.
Novi Bocin trener Hector Vieira koristi ga 1998. samo sporadično., no dolazak Carlosa Bianchija vraća ga u prvi plan. Mladić je promaknut u vođu sastava, koji ubrzo osvaja dva uzastopna prvenstva.
Marcelo Bielsa zove ga na Copu America 1999. u Paragvaju, gdje je jedan od boljih članova momčadi "gaucha", no nakon tog turnira, Bielsa ga neobjašnjivo "zaboravlja". Unatoč ispadanju iz reprezentacije, domaći mu tisak dodjeljuje nagradu za igrača godine.
Još uvijek pod Bianchijevim vodstvom, Boca i Riquelme 2000. osvajaju Copu Libertadores i Interkontinentalni kup, što ovom slavnom klubu nije uspjelo od 1977. Iduće godine Boca je ponovno najbolja u Copi Libertadores, dok u "Interkontiju" gubi od Bayerna. No, Riquelmeu to nije smetalo da pokupi najprestižniju južnoameričku nagradu, onu urugvajskog El Paisa, koji ga je proglasio "Kraljem južnoameričkog nogometa" za 2001.
Van Gaalova žrtva
Do tog je trenutka Riquelmeova karijera bila toliko blistava da se usporedbe s Maradonom nisu doimale suludima. Samo je manjak reprezentativnih nastupa spriječio europske navijače da ga bolje upoznaju, no
njegovo izbacivanje iz kruga reprezentativaca najviše je naškodilo samoj Argentini. Bielsa na Svjetsko prvenstvo u Japanu i Koreji ne vodi ni njega i Saviolu pa Argentina ispada u prvoj rundi, a izbornik dobiva nogu.
Barcelona, koja je godinu ranije Boci za Riquelmea uzalud nudila 20 milijuna eura, sad ga dobila po povoljnijoj cijeni zahvaljujući "dalekovidnoj" Bielsinoj odluci da ga ne vodi na Mundial. Boca je tako utržila samo 11,5 milijuna eura podijeljenih na dvije rate, a Riquelme je u tom trenutku s navedenim iznosom bio tek deseti igrač Barce po skupoći. Taj ga podatak sigurno nije zabrinjavao, no tretman trenera Louisa van Gaala sigurno jest. Nizozemac je dvije godine nakon otkaza senzacionalno vraćen za trenera Barce, no nije promijenio pogrešan način razmišljanja zbog kojeg je i 2000. proglašen "nepodobnim" za klupu Nou Campa.
Dok je u prvom mandatu maltretirao Rivalda, sad se njegovo stručno oko usmjerilo na Riquelmea, kojemu nije podario ni status ni minutažu koje je ovaj zasluživao. No, tijekom cijele sezone Argentinac je iskazivao strpljenje i vjeru da će trener ipak progledati:
"Da sam ja Van Gaal, uvijek bih se postavljao u momčad." - kazao je Riquelme, vraćajući se u stvarnost odmah u sljedećoj rečenici. - "Ne sviđa mi se gledati utakmice s klupe. Prije svake utakmice nadam se da ću biti uvršten u prvu jedanaestoricu, ali na kraju 'mister' Van Gaal odluči drukčije, što ja poštujem."
Argentinac je bio vrlo korektan prema šefu: "Ni kad igram, ni kad ne igram, ne tražim objašnjenja od trenera. On radi za dobro momčadi, a ja ću se truditi na treninzima da uskoro postanem prvotimac." - uzalud se nadao američki igrač godine 2001. Upitan kako bi rangirao Van Gaala na ljestvici trenera s kojima je radio, Riquelme je samo mudro odgovorio da mu nedostaje trener iz Boce, Carlos Bianchi. - "On mi je prijatelj. Naš odnos nadilazi nogometne okvire i uvijek ću ga voljeti. Bilo bi mi drago da mi opet bude trener."
Logična želja, jer se kod Van Gaala nije ni mogao naigrati; Riquelme je improvizator i umjetnik lopte, a ne "ptica trkačica" i robot, kakve je Nizozemac priželjkivao u svojoj momčadi. I makar je Van Gaal "izvisio" prije kraja katastrofalne Barcine sezone, koju je izvukao Radomir Antić odličnim finišem i plasmanom u Kup UEFA, za Riquelmea nisu svanula bolja vremena. Iako je u ljeto 2003. klub preuzela nova uprava s novim stručnim stožerom na čelu s Rijkaardom i Begiristainom, Argentinac je upućen prema jugu u tada još neugledni Villarreal. Činilo se da je to početak silazne putanje igrača kojeg su do prije par godina smatrali najboljim na Zelenom kontinentu.
No, Villarreal i Riquelme jedan su na drugoga izvršili čaroban utjecaj. Klub iz Castellona u prvoj je sezoni u kojoj je njegovu igru vodio Argentinac izveo senzaciju i uvrstio se u polufinale Kupa UEFA, u kojemu je tijesno i kontroverzno poražen od kasnijeg pobjednika Valencije, a i u prvenstvu je još jednom izborio mjesto u Europi.
"U Barci nisu sa mnom dobro postupali"
"U Barceloni sa mnom nisu postupali tako dobro kao u Villarrrealu." - primijetio je Juan Ramon Riquelme,
svjestan da se ni neće vratiti s posudbe na Nou Camp. Argentinska zvijezda osjetila se preporođenom u svom novom klubu te je bez straha govorila o svom iskustvu u Barci. - "Puno se toga izmišljalo o meni dok sam bio u Barceloni, da sam navodno bio tužan i bezvoljan. Ništa od toga nije istina. Jednostavno se nekima u klubu nisam svidio pa su sa mnom loše postupali. Barca je Riquelmea posudila na dvije godine, s opcijom povratka nakon godinu dana. No, Argentinac je Barcu praktično otpisao. - "Ne razmišljam više o Barceloni, jer imam sreću da sam mogu odlučiti hoću li se vratiti ili ne." Iako žali što neće igrati s bivšim kolegom iz Boce, Martinom Palermom, koji se skrasio u Betisu, vjerovao je da će se Villarreal "boriti za naslov ili barem 'dosađivati' onima koji su na vodećim mjestima."
Da ta obećanja nisu bila prazna pokazala je sezona 2004/05, u kojoj su i Villarreal i Riquelme zaigrali najbolji nogomet od svog postanka. Argentinska je desetka spojila neumornu trku, izbrušenu tehniku i artiljerijski udarac, uprtila momčad na leđa i dovela je do prvog plasmana u Ligu prvaka u klupskoj povijesti. S 15 je pogodaka Riquelme završio sezonu kao najefikasniji vezni igrač Primere i osigurao standardno mjesto u reprezentaciju.
Nevjerojatno, ni to nije uvjerilo Barcelonu da ga povuče natrag na Nou Camp. Ponudu je zato Barci uputio Atletico Madrid, koji je netom sklopio sporazum s bivšim Bocinim trenerom Carlosom Bianchijem, no i Villarreal je već bio financijski potkožen zahvaljujući dvije odlične europske sezone i projekcijama zarade od nastupa u Ligi prvaka. Barcino je povlačenje iz igre bilo je prava prilika za Villarreal da otkupi igračev ugovor i učini ga samo svojim i Riquelme je nakon dvije godine posudbe napokon postao zaposlenik kluba iz Castellona, potpisavši s njim na četiri godine.
"Pregovori s Barcelonom bili su naporni i skupi, ali završili su uspješno. Zadržali smo jednog od najboljih igrača na svijetu, koji upravo igra briljantno za Argentinu. Do prije nekoliko dana pisalo se da će završiti u Atletico Madridu jer ga je htio novi trener Carlos Bianchi, dok Villarrealu nitko nije davao izgleda. No, na koncu smo ipak mi ti kojima je pripao Riquelme." - kazao je oduševljeni predsjednik Villarreala Fernando Roig.
Riquelme je proslavio sporazum izvanrednim pogotkom Brazilu te probojem Argentine na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj čak godinu dana prije početka natjecanja, a potom i sjajnim nastupom na Kupu konfederacija. Njegova je izvedba u netom završenoj "generalnoj probi" pojačala nerazumijevanje javnosti
za tretman koji je imao u Barceloni. Većina ni danas ne shvaća zašto Barcelona nije željela povratak igrača kojeg je dovela 2002. kao veliko pojačanje i zašto ga je uopće otjerala s Nou Campa. Možda priča ima dublji smisao, koji ćemo doznati ako Villarreal s Riquelmeom osvoji prvi trofej.
Osobna karta
Pravo ime: Juan Roman Riquelme
Nadimak: Romy
Igračka pozicija: Spojka
Datum rođenja: 24. lipnja 1978.
Mjesto rođenja: San Fernando
Visina i težina: 182 cm, 75 kg
Bračno stanje: Oženjen s Anabelom, kći Florencia
Obitelj: Desetoro braće
Igračka karijera (nastupi i golovi)
1995/96 Argentinos Juniors
1996/97 Boca Juniors 22 - 4
1997/98 Boca Juniors 19 - 0
1998/99 Boca Juniors 37 -10
1999/00 Boca Juniors 24 - 4
2000/01 Boca Juniors 27 -10
2001/02 Boca Juniors 22 -10
2002/03 Barcelona 30- 3
2003/04 Villarreal 33- 8
2004/05 Villarreal 35- 15
1997-05 Argentina 26- 5
Trofeji i nagrade
1 Copa Libertadores (2000. i 2001)
1 Interkontinentalni kup (2000)
3 prvenstva Argentine (Apertura 1998, Clausura 1999, Apertura 2000)
1 Svjetsko prvenstvo U-20 (1997)
1 Južnoameričko prvenstvu U-20 (1997)
1 finale Kupa konfederacija (2005)
Najbolji igrač Južne Amerike (2001)
Copyright Soccerphile/Nogomet
Bet with Bet 365
World Soccer News
Soccer betting tips
Soccer Books & DVDs
Tags
Soccer News soccer football J-League K-League Betting
Subscribe to:
Posts (Atom)
